Čovjek Evanđelja

petak, 20.01.2012.

Zašto liturgija?

Autor: Rebecca Dinovo


Anglikansku (Episkopalnu) Crkvu je primjereno opisati kao „liturgijsku crkvu“. Naše je bogoslužje u potpunosti liturgijsko. Ovdje ćete vidjeti zašto koristimo liturgiju, i zašto ju volimo.

1. Liturgija je aktivna i traži sudjelovanje

Liturgija doslovno znači, „djelo naroda“. Bogoslužje je u ranoj crkvi bilo liturgijsko, ono nije bilo pasivno već aktivno iskustvo, i događaj u kojemu Božji narod aktivno zajedno slavi. Liturgija zahtjeva aktivnu uključenost cijelog skupa kroz zajedničke forme molitve, pjevanja, odgovora i akcija. (Za detalje pogledajte posljednji dio koji govori o specifičnim djelovanjima).

2. Liturgija je biblijska praksa

Kada pogledamo modele slavljenja u Pismu, tada nužno pronalazimo zajedničke naglaske. Prvo vidimo Božji narod koji zaozbiljno shvaća Božju svetost u svome slavljenju. U zapadnom bogoslužju često gubimo svijest o Božjoj svetosti u našim dobronamjernim pokušajima da Boga učinimo pristupnijim. Ovdje moramo učiniti razliku: Bog je uistinu pristupačan kroz Isusa Krista zato što je Isus posredovao spasenje i oproštenje za nas („U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup“, Ef 3,12); stoga, Bog je i dalje Bog te zaslužuje bojazan, poštivanje i duboko poštovanje za svoju svetost i drugost u kontekstu slavljenja: „Gospodnji strah početak je mudrosti“ (Mudre izreke 9,10). Poslanica Hebrejima 12,28-29 nas podsjeća: „Zato jer smo primili kraljevstvo neuzdrmljivo, iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem. Jer Bog je naš oganj što proždire“.

Starozavjetno bogoslužje, kao i bogoslužje rane Crkve, bilo je liturgijsko. Uključivalo je liturgijske elemente kao što su rituali i dekoracije, prekrasne ambijente. U Božjim naredbama prilikom izgradnje Hrama, bila je i ona o dekoriranju (Izl 25-30). Ovo nam pokazuje kako Bog želi da ga Njegov narod slavi – a taj način slavljenja možemo uključiti i u naše današnje okvire.

Ova tradicija o ozbiljnosti Božje svetosti nastavlja se i u Novome zavjetu. Primijetit ćemo da je Isus odrastao u okviru židovskog bogoslužja. Marija, Josip i Isus su u potpunosti sudjelovali u liturgijskim slavljenjima i obredima u Hramu i sinagogama. Isus nikada nije govorio protiv same forme slavljenja, već je govorio protiv legalizma i licemjerja religijskih vođa svoga vremena. Isus zagovara ideju da je Božji dom mjesto posvećene molitve i slavljenja. Jedini primjer u kojem vidimo Isusa ljutog jest u susretu mjenjača novca u Hramu, jer narod nije ozbiljno shvaćao svetost kuće Božje i pretvorio ga je u trgovinu i „razbojničku špilju“, a to je ozbiljan grijeh.

Jedna od Pavlovih velikih briga jeste da se bogoslužje odvija „dostojno i uredno“ (1 Kor 14,40). Pavao je tražio da se u potpunosti svi uključe u bogoslužje, no s obzirom na red i dobrostivost jer „Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira“ (1 Kor 14,33).

Knjiga Otkrivenja nam zorno prikazuje bogoslužje koje se odvija u nebesima. Tamo vidimo starješine kako padaju licem pred Bogom, vidimo mora ljudi koji pjevaju hvalu Bogu dan i noć bez prestanka. Čujemo anđeoski refren koji odzvanja pred Bogom koji sjedi na prijestolju: „Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4,8). Žarište iskazivanja slave jest Bog i samo Bog. Ako uistinu razumijemo da se nalazimo u prisutnosti Gospodara nad Gospodarima, tada i naše Bogoslužje to mora reflektirati.

Naravno, ozbiljno prihvaćanje Božje svetosti ne odbacuje radost u bogoslužju. Ako ništa drugo, ono treba povećati radost! Bogoslužje treba biti radosno jer je ono slavljeničkog karaktera. U prisutnosti smo Svetog Kralja Pobjede i privilegirani smo bogoslužiti mu i proslavljati ga.

Crkvena liturgija je izravno povezana sa židovskim bogoslužjem. Namjera liturgije jeste ozbiljno prihvaćanje Božje svetosti kroz uređenu strukturu i drevne refrene. To je jedan od razloga zašto je rana crkva ugradila liturgijske obrasce u svoja bogoslužja. Postoji i vrijeme i mjesto za sve, a bogoslužje je vrijeme kada pristupamo Bogu u duhu i formi stvarnog – duhovnog štovanja, te priznanja njegove svete prisutnosti među nama.

No postaju li liturgija i rituali postepeno isprazni i beznačajni?

Moguće, no svi obrasci bogoslužja moraju računati s tim rizikom. To je više indikator stanja srca pojedinca nego forme bogoslužja. Zapravo, većina crkava imaju neku vrstu ‘rituala’ u svome bogoslužju iako ga možda i ne zovu tako. Dakle, postoji forma koja se ponavlja iz tjedna u tjedan: pjevanje pjesama, obavijesti, molitva, propovijed, i završetak s pjesmom. Svaki način djelovanja, i svaki način bogoslužja može postati isprazan i besmislen kada nije učinjen u pravom duhu. Takvo bogoslužje će postati gluma jer nećemo više sudjelovati punim srcem, umom i duhom. Ali, ukoliko je naše bogoslužje u potpunosti ispunjeno Duhom a naša srca otvorena za Boga, tada će ono proslavljati Boga. Ključ za autentično bogoslužje je kada nam je pristup slavljenja takav da s iskrenim srcem punim poštivanja prilazimo našem Bogu.

Ne postoji apsolutno „pravi“ i apsolutno „krivi“ način slavljenja, dapače sigurno je da su neke forme bliže nekim ljudima a udaljenije drugim ljudima. No slavljenje koje teži proslavljanju Boga (i koje nije orijentirano ka udobnosti i stimuliranosti pojedinca) će težiti slavljeničkoj atmosferi koja će ugađati Bogu, bez obzira u kojoj formi ono bilo. U slavljenju uzimamo dijelove iz Biblije a naročito iz židovskih spisa u kombinaciji s jasnim slikama proslavljanja iz knjige Otkrivenja.

Problem kod suvremenog bogoslužja je da se fokus postavlja na osobu koja čini bogoslužje umjesto na Boga. Ne samo da je izgubljeno zajedničko bogoslužje već je izgubljena i sama svrha tog čina. Mnoge se suvremene pjesme za bogoslužja fokusiraju primarno na osjećaje, nade i želje pojedinca. Iako su takvi koncepti vrijedni i potrebni, oni se ipak ne uklapaju u svrhu bogoslužja koje ima za zadatak proslaviti Boga. Pitanje za uređenje suvremenih bogoslužja glasi „Što bi bilo ugodno ljudima?“, a trebalo bi biti „Što će proslaviti Boga?“

Drugi problem koji nastaje kod suvremenog bogoslužja jest da ona postaju vrlo pastoro-centrična! Žarište bogoslužja postaje jedna osoba i propovijed te iste osobe. No, to nije način bogoslužja kakvog nam Pismo predaje. U Bibliji je bogoslužje radosna služba koju predajemo Bogu jer je On vrijedan Slave! Ono je u potpunosti teocentrično i u potpunosti fokusirano na Boga. Podučavanje i učenje imaju svoje mjesto u životu kršćanina ali bogoslužje nije isto što i podučavanje. Trebamo se vratiti autentičnoj formi bogoslužja kako bismo ponovo naučili kako danas slaviti Boga

3. Liturgija nas povezuje s kršćanima kroz stoljeća

Liturgija uključuje forme i sadržaje bogoslužja rane i drevne crkve. Ono uključuje Psalme, vjerovanja, himne, i stihove koje su koristili prakršćani. Upotreba ovih komponenata podsjeća nas da ne slavimo Boga u povijesnom vakuumu, već da smo povezani s Božjim narodom kroz sva vremena.

U liturgiji recitiramo Kyrie: „Gospodine smiluj se. Kriste smiluj se. Gospodine smiluj se“, koji ima korijene u hebrejskoj Hosani, a standardizirano je u četvrtom stoljeću od strane grčkih kršćana. „Gloria in excelsis“ je proizašla iz anđeoske himne prilikom rođenja našeg Spasitelja, i iz drevnih mesijanskih pjesama. Sve najvažnije komponente liturgije – uključujući euharistijsku molitvu, pronalazimo u židovskim, biblijskim i ranokršćanskim bogoslužjima.

4. Liturgija je holističko bogoslužje

Liturgija poziva sudjelujuće da Boga slave holističkim načinom, svojim tijelom, umom, i duhom. U zapadnom društvu bogoslužje se često reducira na intelekt, no Bog nas poziva da ga slavimo u punini. Naš intelekt možda jest uključen kroz propovijed ili učenje, ali naša tijela obično nisu u punini uključena te postaju samo promatrači. U liturgijskom bogoslužju tijelo i osjetila su u potpunosti uključena. Tijelo sudjeluje zajedno s umom i duhom kroz djela klečanja, križanja, ustajanja i prilaska pred oltar. Osjetila su uključena kroz vizualno: umjetnine, svijeće i simboli; osjet mirisa zaokuplja dim i mirisi zapaljenih sredstava; auditivno smo uključeni kroz pjevanje, kroz glazbu, zvonjavu; a po osjetu dodira i okusa smo dionici Euharistije i Sakramenata. Sve nas ovo poziva da podignemo naša srca, umove, i tijela k Bogu u proslavljanju, obožavanju i bogoslužju.

Dio holističkog bogoslužja nužno uključuje poslušnost tezi: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Kada slavimo holistički, tada nas taj način slavljenja podsjeća na tu zapovijed.

5. Liturgija je inkarnacijska

Naša vjera je inkarnacijska vjera (inkarnacija je utjelovljenje duhovne forme u tjelesnu). Kršćanstvo je fokusirano na osobu Isusa Krista koji je inkarnirani Bog. Za razliku od spiritualizma ili gnosticizma koji niječu materiju kao dobar dio Božje kreacije, kršćanstvo prihvaća naslijeđenu dobrotu svih stvorenja pa tako i fizičkih – materijalnih („I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ Post 1,31). Kršćanstvo također prepoznaje da Bog dolazi do nas, komunicira s nama i djeluje u našim životima inkarnacijskim putovima. Biblija je puna primjera Božjeg inkarnacijskog djelovanja u odnosu na svoj narod. Neki primjeri uključuju Božju prisutnost u Izraelu po oblaku i Šatoru, Božju upotrebu Aaronova te Mojsijeva štapa za činjenja čuda, Božji način govorenja kroz ljude i proroke. Bog komunicira kroz Bibliju i kroz Isusa Krista – ultimativnu inkarnaciju. Bog nam također govore na druge inkarnacijske načine: kreativnošću, umjetnošću, glazbom, sakramentima, Crkvom, knjigama i drugim ljudima. Kršćani potvrđuju i prihvaćaju da Bog koristi fizičke, materijalne i opipljive načine komuniciranja s ljudima i time nas izravno dotiče.

Liturgijske zajednice preuzimaju inkarnacijsku teologiju te ju u potpunosti koriste. Bog ne traži od nas da budemo savršeno duhovni kako bismo komunicirali s njim! Ne, Bog se spušta do nas i preuzima zemaljsku suštinu i život kako bi nam govorio i dodirnuo nas. Pozvani smo da se otvorimo Božjem dodiru i poruci kroz promatranje ljepote stvaranja, ritma bogoslužja, vode, kruha, vina, prekrasne slike ili ikone, svjetlost svijeće, kroz prizore vitraja, elegantnih arhitektura, te kroz gestu ili dodir drugih osoba. Vjerujemo da liturgija na snažne načine posreduje Božju prisutnost i poruku. Nestrpljivo iščekujemo Boga koji nam milostivo dolazi u ovim uobičajenim, zemaljskim načinima, isto kao što je došao u obliku dojenčeta u jaslama ispunjenima slamom.


Preveo s engleskog jezika: Almir Pehlić

ponedjeljak, 07.03.2011.

Da li je u Ženevi vladala teokracija?

Napisao: Michael Horton

Prijevod: Jasmin Koso

l992 Modern Reformation Magazine I ACE

Gillian Lewis zabilježio je: na prvi pogled ”grad Ženeva imao je mitsko i simboličko značenje. Prijatelji Ženeve vidjeli su je kao ogledalo i model istinske pobožnosti, pravo utočište, leglo žutokljunaca, uporište za slanje vojnika Evanđelja i službenika Riječi u inozemstvo. Također, tu su bili i neprijatelji Ženeve koji su je vidjeli kao Sotonino svetište, izvor hereze, ateizma, libertinstva i centar za širenje propagande” (1)
Čim je Ženeva službeno prihvatila Reformaciju i prekinula svoju lojalnost prema biskupu i vojvodi od Savoja, grad je preplavljen izbjeglicama iz svih krajeva Europe. Preko noći, nakon Wittenberga, Zuricha i Strasbourga, Ženeva je postala prijestolnica protestantske vjere. Strani posjetitelji izražavali su čuđenje primijetivši teološke i praktične atrakcije grada.
Ipak, dojmovi koje smo primili od naših nastavnika u srednjim školama najčešće su imali malo toga zajedničkog s onima o kojima su izvještavali svjedoci iz prve ruke, prijatelji ili neprijatelji. Te slike obiluju tiranima u crnim akademskim haljinama koji su organizirali ekvivalent tajne policije iz 16. stoljeća, koja se brinula za to da nitko, ni u jednom trenutku, i ni na jednom mjestu ne bi uživao.
Ono što začuđuje nije toliko sama ta slika, koliko činjenica da je ona preživjela u mašti javnosti, iako je opovrgnuta konsenzusom vodećih svjetskih povjesničara specijalista za vrijeme Renesanse i Reformacije već duže od pola stoljeća.
Temelj za ovaj javni mit jest tvrdnja da je u Ženevi vladala teokracija i da je Calvin bio njezina papa.

Nevoljko reformator

Oxfordski profesor Alister McGrath piše: “Prije reformacije Ženeva je bila episkopalni grad u opadanju.”(2) Godine 1535. gradsko vijeće ukinulo je misu i biskup je odgovorio ekskomunicirajući stanovnike Ženeve. Mjesec dana kasnije oni su iskovali svoj prvi novčić na kojem je pisalo: “Nakon tame, svjetlo!” Protestantski Bern pritekavši u pomoć vojno je branio Ženevu, i ona je stekla nezavisnost od vojvode Savojskog. Pored toga, grad je bio u velikim dugovima i administrativno konfuzan, baš kao što smo to navikli viđati u novim nezavisnim republikama koje su bile dio bivšeg Sovjetskog Saveza. Dok je biskup prijetio uporabom sile, ljudi su glasali za reformaciju 25. svibnja 1536. godine.
No to je bio samo početak. Bez kvalificiranog vodstva Ženeva je bila na rubu kolapsa. Ono što je mlada republika očajnički trebala bio je mladi vizionar.
Jean Calvin studirao je teologiju i pravo, a ovo potonje je izabrao kao svoje daljnji smjer studiranja, te studirajući pod nekima od najvećih intelektualaca Renesanse, završio svoj prvi objavljeni rad, komentar na Senekino djelo “De Clementia”. Kombinirajući svoje zanimanje za jezike i pravo, to djelo istražuje brigu rimskog filozofa (i bez sumnje i svoju vlastitu) za blagost i suosjećanje u izvršavanju civilne pravde. Obojica, Seneka i Calvin, živjeli su u teškim vremenima, kada je moć korištena za osobnu korist do točke da su i Crkva i društvo postali demoralizirani. U to doba Calvin je postao "Luteran" i čitao svaki evanđeoski traktat koji je mogao naći. Bježeći od vlasti u Parizu, Calvin se 15. srpnja 1536. uputio u reformirani grad Strasbourg, gdje se nalazio Martin Bucer. Međutim, Francuski kralj i Car bili su angažirani u ratu zbog kojeg je put od Francuske do Strasbourga bio blokiran. Frustriran, ali neustrašiv, Calvin je zaobilaznim putem, koji je bio sigurna po noći, krenuo prema Ženevi.
Calvin nije znao što ga očekuje u Božjoj providnosti. Guillaume Farel, glavni reformirani pastor, ozbiljan stariji gospodin, pozdravio je mladog reformatora. Pošto je Calvin bio anoniman, želio da tako i ostane. Ovo je bila njegova vlastita računica:
“Tamo nitko nije znao da sam ja autor (Institucija)...sve dok me Guillaume Farel nije konačno zadržao u Ženevi, ne toliko kroz savjete i argumente, koliko kroz strašnu kletvu: što ako je Bog s neba položio svoju ruku na mene da me zaustavi... Zatim je netko otkrio tko sam i obavijestio ostale. Po ovome Farelu našli su način kako da me zadrže. I nakon što je čuo da imam nekoliko osobnih studijskih projekata zbog kojih želim ostati slobodan..., dao je oduška kletvama, kao da bi to moglo ugoditi Bogu da prokune moje slobodno vrijeme i mir potreban za studiranje koji sam tražio, ako odem i odbijem pružiti mu potporu i pomoć u situaciji tako velike potrebe. Ove riječi su me toliko šokirale i potresle da sam odustao od putovanja na koje sam namjeravao krenuti. Kako bilo, svjestan svoga srama i straha, nisam htio sebe obavezati na neku određenu dužnost.” (3)
Dr. McGrath zapaža: “Povučene osobnosti i intelektualnih sklonosti davao je malo naznaka da bi se u njemu mogao nalaziti potencijal vrijednosti potrebnih da pokrenu Ženevsku politiku 1530-ih.”(4) U tom trenutku, Calvin nije bio više od predavača Biblije i teologije. Veliki trenutak je došao kada je Bern, pokušavajući obratiti grad Losanu kroz javnu debatu, pozvao Farela da predstavi reformirano stajalište, a Farel je poveo i Calvina sa sobom. Pomalo zatečen i priklješten tvrdnjom Katoličkih predstavnika da reformirani ignoriraju crkvene oce, Calvin se ustao da odgovori, te “ oslanjajući se na izvanredan lanac referenci na pisanja crkvenih otaca, uključujući i mjesta gdje se one nalaze, očito potpuno iz memorije, Calvin je praktički uništio kredibilitet svojih protivnika.”(5) Nakon pobjede reformacije u Losani, Calvin je zamoljen da napiše gradsku Ispovijed vjere. Nakon toga imenovan je župnikom katedrale Sv. Petra u Ženevi.
Nakon godina svećeničke dominacije, gradsko vijeće nije bilo spremno dati crkvi niti ispravan duhovni autoritet, a kamoli civilnu moć. “Za razliku od svojih katoličkih prethodnika, oni su bili lišeni moći i bogatstva u gradu, nisu bili čak niti građani Ženeve s pravom pristupa tijelima koja donose odluke.”(6) Između Calvina i gradskog vijeća počele su rasti tenzije. Calvin je želio da pričest bude često dijeljena (po mogućnosti svaki put kad se propovijeda Riječ), insistirao je da ekskomunikacija bude u vlasti crkve, a ne u vlasti države (što se kasnije često koristilo kao prijetnja protiv političkih neprijatelja). Drugim riječima; Calvin je želio veću odvojenost između religijske i civilne sfere. Međutim, gradsko vijeće je, iz političkih razloga, to uskratilo Calvinu i Farelu. Kada su odbili tolerirati miješanje gradskog vijeća u duhovne poslove, protjerani su u Strasbourg.

Nevoljko povratnik

U Strasbourgu (1538-1541), Calvin se osjećao kao da je na nebu. Martin Bucer postao je njegov mentor i Calvin je preuzeo dužnost župnika tamošnje Francuske reformirane crkve. Tijekom tog vremena, Calvin je objavio neka od svojih najvećih djela, te skrasio dovoljno da se vjenča s Idelette de Bure, udovicom svog anabaptističkog prijatelja. Sa svakim uspjehom postajao je sve zadovoljniji životom u Strasbourgu, ali Ženeva ga je ponovno zvala.
Prvo je gradsko vijeće tražilo od Calvina da napiše odgovor na apel kardinala Sadoleta da se Ženeva vrati pod okrilje Rimske crkve. Calvin je to i učinio, braneći se i misleći da je taj projekt dovoljno bezopasan, s obzirom ga je mogao napisati u slobodno vrijeme, nalazeći se u Strasbourgu gdje je bilo mnogo poticajnije okruženje. Ženeva se ispričala i zamolila Farela i Calvina da se vrate, no niti jedan od njih dvojice nije bio osobito ganut tim pozivom. Konačno, u veljači 1541. godine, iako se on sam nije vratio, Farel je nagovorio Calvina na povratak. Calvin je stigao u Ženevu 13. rujna.
Dr. McGrath ističe: “kako duboko je mit o velikom diktatoru Ženeve ugrađen u popularne religiozne i povijesne spise”, te ukazuje na radove Balzaca i Huxleya kao primjer pisaca koji su iznijeli takve tvrdnje bez ikakvih povijesnih činjenica koje bi ih poduprle, no izgleda da su oni unatoč tome imali više utjecaja na oblikovanje modernog pogleda na Calvina od povijesnih činjenica. (7) Ženevskim reformatorima bio je “zabranjen pristup gradskim tijelima koja su donosila odluke, nisu mogli glasati i nisu se mogli kandidirati za gradsku službu.” (8) U stvari, Calvin je još uvijek imao nešto malo vlasti nad svojim crkvenim poslovima...

Da li je Calvin želio da Servetus bude spaljen na lomači?

Postoji jedan događaj koji se ističe u našim razmišljanjima o Calvinovom vodstvu u Ženevskoj crkvi, te zaslužuje bliže razmatranje. Dana 25. listopada 1553. godine gradsko vijeće izdalo je dekret da Michael Servatus treba biti spaljen na lomači zbog hereze.
Da li je Calvin želio da Servetus bude spaljen na lomači, kao što to sugerira popularni dojam? Jasan odgovor je-nije!
Prvo, Calvin se dopisivao sa Servetusom i postoje neki dokazi koji sugeriraju da je čak pokušavao sastati se tajno s anti-Trinitarijancem, kako bi ga pokušao uvjeriti u njegove pogreške. Nakon što je pobjegao od egzekucije od strane Rimokatoličkih vlasti u Francuskoj i Beču, Servetus je stigao u Ženevu i otkrio se Calvinu u javnosti. Servetus je uhićen, a Calvin nije bio tužitelj, iako je bio i teolog i školovani pravnik angažiran od strane gradskog vijeća da izradi nacrt zakona o socijalnoj skrbi, urbanizmu, sanitarnim normama i slično. Podsjetimo se, on nije imao čak ni prava običnog građanina!
Drugo, u to vrijeme Calvin je bio na vrhuncu svoje bitke s gradskim vijećem. Zapravo, da je osobno urgirao oko Servetusove egzekucije, to je mogao biti najbolji način za spašavanje njegovog života. Kada je Servatusu pružen izbor da se suoči sa suđenjem u Beču ili Ženevi, Servetus je izabrao Ženevu. Iz nekog razloga, mora da je mislio kako su mu šanse za preživljavanje veće u Ženevi. Kako bilo, gradsko vijeće, predvođeno protu-Calvinovom frakcijom u to vrijeme, bilo je odlučno da pokaže kako se u Ženevu, kao reformirani grad koji se zalaže za poštivanje Vjerovanja, može pouzdati. Tako je Servetus osuđen na smrt spaljivanjem. Calvin se izjasnio pred gradskim vijećem za izvršenje kazne nad Servetusom na humaniji način, umjesto tradicionalnog rituala spaljivanja heretika. No dakako, gradsko vijeće je odbilo Calvinovu molbu. Farel je posjetio Calvina u vrijeme egzekucije, i navodno, on je bio toliko uznemiren da je na rastanku otišao ne rekavši čak ni zbogom.
Usput rečeno, tijekom tog istog razdoblja, trideset i devet heretika spaljeno je u Parizu, inkvizicija je stupila na snagu u Španjolskoj, Italiji i drugim dijelovima Europe. Unatoč činjenici da su mnogi, pa i oni ne baš skroz ortodoksni, potražili utočište u Ženevi, Servetus je jedini heretik koji je spaljen tijekom Calvinove istaknute karijere.
U stvari, treba istaći da su Židovi bili pozvani od strane reformiranih gradova da u njima nađu sigurnost od inkvizicije. Puritanac Cromwell je kasnije Englesku učinio sigurnim utočištem za one drugačijeg mišljenja, čak i za one s kojima on nije slagao, a posebno za Židove. Isto vrijedi i za Nizozemsku i Strasbourgh. Stoga nije nimalo čudno da će nam, kada pomislimo na ljudska prava ili međunarodne odnose, ti reformirani (ili jednom reformirani) gradovi, kao što su Ženeva, Strasbourgh (dom Instituta za ljudska prava, Europskog parlamenta, te drugih humanitarnih organizacija), Amsterdam ili London, među prvima pasti na um.

Molimo, hoće li pravi Calvin istupiti?

Činjenica je da je Calvin bio brižan pastor koji je posjećivao bolesnike koji su umirali od smrtonosne i zarazne kuge u novoosnovanim bolnicama koje je utemeljio, čak i onda kad je bio upozoren na opasnost kojoj se izlaže pri kontaktu. On "ne samo da je riskirao svoj život,"-bilježi Nizozemski povjesničar L. Penning-"već je za pacijente učinio još mnogo više usvajanjem sofisticiranih higijenskih mjera." (9) On je bio genij koji je stajao iza osnivanja mreže đakona koji su, prema dr. Gillianu Lewisu- "preuzeli odgovornost za danonoćnu brigu za bolesne, nemoćne i siromašne", dajući im položaj i dostojanstvo kao dijelu četverostruke uprave Crkve. (10) On je bio taj koji je urgirao pred gradskim vijećem da osigura bankovne kredite s niskom kamatama za siromašne ali poduzetne prognanike, koji su bili osposobljeni u raznim obrtničkim zvanjima kroz obuku i zapošljavanje posredstvom službi koje su funkcionirale kao đakonat.
Calvin je bio taj koji je pozvao na opće besplatno obrazovanje za sve stanovnike grada, kao što su Luther i ostali reformatori činili, a od 1541. godine ustajao je i lijegao s ovom mišlju koja mu je najviše zaokupljala um: "Kako da Ženevi damo sveučilište?"(11) Njegovi učenici su bili ti koji su širili evanđelje, zajedno s proto-demokratskim idealima, diljem zapadnog svijeta.
Za reformatore općenito, pa tako i Calvina, Soli Deo Gloria (Samo Bogu Slava) bio je dizajn života prožet dobrim djelima, u kojem se brine za susjeda, postupa pravedno i radi pošteno, gradi crkve, pabove, bolnice i sveučilišta, sve na slavu Velikog Kralja.
Dakle, ovdje je naš "Ženevski tiranin", koji je prvo opozvan, zatim pozvan natrag s ponovljenim molbama, zatim frustriran, i konačno, duboko poštovan od strane ljudi koje je navodno zlostavljao. L. Penning piše da su pred kraj Calvinova života, kada je prolazio ulicom, i građani i ugledni stranci znali govoriti: Gle, tamo ide naš učitelj Calvin!" Dana 10. ožujka 1564. godine gradsko vijeće odredilo je dan molitve za Calvinovo zdravlje i reformator se oporavio na neko vrijeme. Na Uskrs, 2. travnja Calvin je prenesen u katedralu Sv. Petra u svojoj stolici i nakon što je primio pričest od Theodora Beze, svog nasljednika, zajednica je počela plakati.
Gradsko vijeće koje je ranijih godina odredilo dužinu propovijedi u Ženevi, te se toliko protivilo njegovoj pastoralnoj službi, izglasalo je da se Calvinu da znatan financijski dar, no reformator je odbio prihvatiti novac, s obzirom da više nije mogao ispunjavati svoje dužnosti. U subotu 27. svibnja Calvin je umro u dobi od pedeset pet godina. "Kada se kasno u noći vijest o Calvinovoj smrti proširila, mnogo ljudi u gradu je plakalo, kao što plače narod koji izgubi svog dobrotvora"- piše Penning. "Topnička ulica bila je prepuna ljudi, te je postala ulica hodočašća do reformatora na smrtnoj postelji, a vlasti su morale poduzeti mjere kako bi se spriječio prevelik pritisak." (12) Grad, zajedno s tisućama prognanika, građana i stranih dostojanstvenika slijedio je procesiju. Calvin je insistirao da bude položen u jednostavan sanduk od borovine i pokopan u neoznačen grob. To sigurno nije bio pogreb jednog despota...
Čak i najveći velikani iz prošlosti činili su pogreške, donosili krive odluke ili iznosili krive tvrdnje, što nas dovodi do toga da ne možemo, posebno stoljećima kasnije, izbjeći činjenicu da ni Calvin nije bio izuzetak. No čini se da je sramežljivi i nevoljki čovjek iz Ženeve, koji je živio u vrijeme kada su propovjednici bili mnogo manje političari i zvijezde, te izgleda nudili i neki manje herojski imidž, uspio prebroditi prezir onih koji u današnje vrijeme, poput onih iz njegova vlastitog vremena, ne mogu shvatiti što to znači biti strastven za Boga. Tom Wolfe, autor knjige Bonfire of the Vanites, izjavio je za časopis Time: "Naše vrijeme nije pogodno da proizvede velike heroje." Kad bi mu barem današnji Biblijski vjernici, nasljednici reformacije, mogli dokazati da je u krivu.

______________________________________________________________________

Dr. Michael Horton je potpredsjednik Saveza evangelikalne vjeroispovijesti (The Alliance of Confessing Evangelicals), diplomirao je na Biola University (BA), Westminster Theological Seminary (MAR) i Wycliffe Hall, Oxford (Ph.D.). Među knjigama koje je napisao ili uredio nalaze se i slijedeće : Putting Amazing Back Into Grace , Made In America , Beyond Culture Wars , The Law of Perfect Freedom , Power Religion , Where In The World Is The Church , a u skorije vrijeme: In The Face of God: The Dangers and Delights of Spiritual Intimacy.

Bilješke:
1. Dr. Gillian Lewis, "Calvin and Geneva," in International Calvinism (Oxford Univ. Press), p.39
2. Dr. Alister McGrath, A Life of John Calvin (Cambridge: Basil Blackwell, 1991), p.86
3. ibid., p.95
4. ibid., p.96
5. ibid., p.97
6. ibid
7. ibid., pp.105 ff
8. ibid., p.109
9. L. Penning, Life and Times of Calvin , transl. by BS Berrington (London: Kegan, Trench, Trubner, 1912), p.287
10. Lewis, op. cit., p.44
11. Penning, op. cit., p.288
12. ibid., p.391
Za daljnje čitanje:
1. Ralph Hancock, Calvin and the Foundations of Modern Politics (NY: Cornell Univ. Press, 1989);
2. J. McNeill, The History & Character of Calvinism (Oxford Univ. Press);
3. Ronald Wallace, Calvin, Geneva and the Reformation (Baker/Scottish Academic Press);
4. Alister McGrath, A Life of John Calvin (cited in notes); Menna Prestwich, ed., International Calvinism (cited in notes).

ponedjeljak, 18.10.2010.

O aktualnim inicijativama za jedinstvo kršćana

U posljednjih nekoliko godina, na našim prostorima, prisutna je jedna snažna inicijativa u zbližavanju pa čak i ujedinjenju evanđeoskih kršćana. Inicijative vezane za zbližavanje i suradnju kršćana su nešto što treba pohvaliti, no istodobno treba biti oprezan jer tu postoji i velik prostor za manipulaciju. Tako i ova aktualna inicijativa ima i svojih loših strana. Želja mi je u ovom članku upozoriti na te negativne aspekte.
U toj inicijativi uglavnom prednjači jedan kršćanski pokret-udruga, povezan s jednim teološkim pravcem u evanđeoskom kršćanstvu. Oni na svoje dobro organizirane i privlačne skupove, prožete s mnogo glazbe, karizmatičnih istupa i emocija, pozivaju i privlače druge (uglavnom mlađe) kršćane iz različitih lokalnih crkava i denominacija. S vremena na vrijeme čuju se povici vezani za skidanje ploča s imenima lokalnih crkava, denominacija i slično. Sebe istodobno naravno doživljavaju kao autentičnu crkvu. Općenito, taj pokret se predstavlja kao nad denominacijski i oko sebe širi imidž ujedinitelja kršćanstva. Njihovi vođe (ili gosti na skupovima) govore da su primili vizije o dokidanju podjela među kršćanima i s tim povezanom evanđeoskom probuđenju . Pod njihovim utjecajem mnogi kršćani (vlastite) denominacije i različitosti među kršćanima promatraju isključivo s negativnog aspekta.
Međutim to je varka. Taj pokret uopće nije nad ili ne denominacijski. I on djeluje u okviru vlastite ideologije. Makar se tako ne predstavlja, i on je zapravo denominacija, i to sa nekim vrlo specifičnim i upitnim (najblaže rečeno) teološkim učenjima, te je potpomognut od strane određenih pokreta iz inozemstva. Na tim skupovima, oni na suptilan, ali istovremeno vrlo agresivan način promoviraju i šire svoje vlastito učenje, vizije i stavove. Oni jesu za jedinstvo, ali pod njihovim vodstvom, s njihovim učenjem i na njihov način.
Posljedica toga jest da se u drugim lokalnim crkvama i denominacijama, pod parolom jedinstva, sve više infiltrira njihovo učenje i način slavljenja. Ta asimilacija je pospješena mlakim crkvenim vodstvima koja ni sama nemaju jasne stavove i odlučnost. Još gora posljedica toga jest da mnogi kršćani postaju zbunjeni, konfuzni, bez jasnih stavova i uvjerenja, te podložni manipulacijama, a to je svakako daleko od onoga što je apostol Pavao naučavao. Još jedna opasnost jest da će na koncu prevladati samo jedan, koliko god se dinamičan i karizmatičan činio, zapravo vrlo jednoobrazan, površan i dosadan način slavljenja.
Naravno da nam jedinstvo kršćana treba biti vječni cilj kojem težimo. No ne možemo prihvatiti tendenciozno i nerealno jedinstvo. Nisam protiv suradnje i zbližavanja među kršćanima, ne mislim da je denominacija kojoj pripadam „jedina prava“. No spreman sam s ponosom braniti stavove, učenje i povijesnost vlastite crkve, a istodobno i raznolikost cijele Crkve kao Tijela Kristova. Da pojedina crkva nadilazi sektaštvo i zatvorenost u svoje lokalno značenje, te uočava Crkvu kao Tijelo Kristovo, vidi se upravo iz poštovanja prema povijesnom učenju cijele Crkve, te uvažavanja raznolikosti među kršćanima i poniznog dijaloga, a ne iz megalomanskih vizija. Vjerujem da bi o tome posebno trebali voditi računa pokreti koji su nastali prije samo nekoliko godina.
Ove pomodne inicijative podsjećaju na onaj ekumenizam koji se uglavnom svodi na: svi trebate doći k nama jer mi smo „jedini pravi“. S druge strane, uvijek je dobro došao ekumenizam zasnovan na međusobnom poštovanju i uvažavanju razlika.

ponedjeljak, 05.07.2010.

Aurelije Augustin o strahu i ljubavi

Strah je lijek, a ljubav zdravlje

«Savršena ljubav potiskuje strah» (1 Iv 4, 18). Dakle, na početku je strah! Jer «početak mudrosti strah je Gospodnji». Strah pripravlja mjesto ljubavi. Ali, ako je u tebi počela boraviti ljubav, tada ona istjeruje strah, koji joj je pripremio mjesto. U onoj mjeri u kojoj ljubav raste smanjuje se i strah; također u istoj mjeri u kojoj ljubav ispunja nutrinu, ona protjeruje i strah. Veća ljubav, manji strah; manja ljubav, veći strah. Ali, gdje nema nikakvoga straha, tamo ljubav ne pronalazi ništa na što bi se nadovezala. Kada je ljubav postigla neustrašivost, koju radost nam onda pruža život u ovome ili u budućemu svijetu! Ako posjedujemo ljubav u punini, tko će nam samo moći naškoditi u ovome svijetu? Čujte apostolov klicaj o ljubavi: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač?» (Rim 8, 35). Petar veli: 1 Pt 3, 13. 1 Iv 4, 18.

Svijest o grješnosti tako dugo muči srce, dok se još nije dogodilo opravdanje. U svijesti je još nešto što uznemiruje, što izgara. Stoga, što kaže psalmist o savršenoj pravednosti? Ps 29, 12. Što to znači? Ne treba biti ništa što uznemiruje moju savjest, a strah upravo uznemiruje. Ipak ne boj se! Neka se pojavi ljubav koja zacjeljuje ono što strah ozlijedi. Strah Gospodnji ozljeđuje poput liječnikova noža: nož odstranjuje bolesno tkivo i čini se da time još više povećava ranu. Dok je divlje meso bilo na tijelu, rana je bila manja, ali opasna. Nad njom je sada nož. Prije je rana boljela manje, nego sada gdje se reže. Zacijeljena rana boli više od nezacijeljene. Ali, ona je bolnija upravo zbog djelovanja lijeka, kako ne bi više boljela nakon uspješnoga ozdravljenja.

Dakle, neka strah zahvati tvoje srce i time uvede ljubav. Jer, ako si bez straha, ne možeš biti opravdan. Ta je riječ uzeta iz Svetoga pisma: Prop 1, 28. Dakle, prvo mora nastupiti strah, kako bi došla ljubav. STRAH JE LIJEK, A LJUBAV ZDRAVLJE... Ima ljudi koji se boje Boga, jer ih on može baciti u pakao da gore zajedno s đavlom u vječnoj vatri. To je onaj strah koji uvodi ljubav, ali strah koji se tako pojavljuje da opet nestane. Dokle god se bojiš Boga zbog kazne, još ne ljubiš onoga koga se bojiš. Ne želiš dobro, nego se čuvaš zla. Ali, upravo zato što se čuvaš zla, poboljšavaš se. Započinješ li čeznuti za dobrim, tada će u tebi biti «neokaljani» strah. Što je neokaljani strah? To je strah da ne izgubiš dobro. Dobro zapamtite! Jedno je bojati se Boga zato što te može baciti u pakao zajedno s đavlom, a drugo je bojati se Boga, jer se on može odvojiti od tebe. Onaj strah, da te Bog može baciti u pakao zajedno s đavlom, nije još neokaljan, jer on ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, nego zbog straha od kazne. Ali, bojiš li se da će te Božja prisutnost napustiti, tada obuhvaćaš Boga, žudiš ga uživati i gledati.

Aurelije Augustin (prev. Ivica Raguž)

subota, 03.04.2010.

Svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs!

Zato me ljubi Otac, jer ja svoj život polažem da ga opet uzmem. Nitko ga ne otima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem i vlast imam položiti ga, i vlast imam opet ga uzeti. Tu sam zapovijed primio od svojega Oca." (Iv 10, 17.18)

subota, 06.02.2010.

Hrvatska indolencija naspram Reformacije

Uvijek me iznova začuđuje neznanje koje od strane hrvatskog naroda vlada o Reformaciji, odnosno o protestantskom pokretu. Zapravo, to je čak više od neznanja i može se nazvati kolektivnom amnezijom. U praksi, kod ljudi najčešće nailazim na „crnu rupu“ u znanju o tom periodu povijesti i tom aspektu kršćanstva. Možda je to vezano uz velike progone, te višestoljetno potiskivanje, zatiranje i ocrnjivanje Reformacije na našim prostorima?
Za vrijeme velikih kršćanskih blagdana, poput Uskrsa i Božića, u novinskim izvještajima ostaje dojam da u kršćanstvu postoje samo rimokatoličanstvo i pravoslavlje. Ili još gore, da je Rim isključivi centar svega kršćanstva.
Čast onim novinarima koji u zadnje vrijeme mnogo rade na upoznavanju javnosti o manjinskim vjerskim zajednicama, te na njihovoj ravnopravnosti. Dosta se napora u zadnje vrijeme ulaže u tome smjeru, no još uvijek ni približno dovoljno. Mislim da je još uvijek najveći problem u mentalitetu i svijesti našeg čovjeka, te u onom što se vezano uz agitaciju i informiranje vjernika iza paravana događa u većinskoj vjerskoj zajednici.
Iznenađujuće je da to neznanje vlada kako među onima slabijeg obrazovanja tako i među onima višeg i visokog obrazovanja. I oni obrazovaniji o Reformaciji često znaju samo osnovne (ili iskrivljene i površne) činjenice.
Začuđuje me da i ona populacija građana kulturno orijentirana prema zapadnim zemljama, te prilično informirana, vrlo malo percipira protestantizam. Upravo su te zemlje u koje su oni zagledani većinom protestantske, no ta činjenica kao da potpuno izmiče domaćem promatraču. Na primjer, u američkim filmovima se počesto mogu vidjeti crkve reformacijske baštine, bogoslužja, gospel zborovi i slično. Međutim čak i prevodioci često upotrebljavaju potpuno krivu terminologiju (ne bi li valjda ugodili neznanju domaćeg gledatelja). Tako pastora ili propovjednika često nazivaju svećenikom, bogoslužje misom itd. Nikoga ne zbunjuje kad je taj svećenik recimo oženjen i ima obitelj...
Volio bih da mi netko iz prosvjete pobliže odgovori uči li se u današnjim višim razredima osnovne škole ili u srednjoj školi išta o Reformaciji? Naime, kod mladih ljudi uglavnom primjećujem odsustvo čak i osnovnih podataka o toj važnoj epizodi povijesti.
To me posebno rastužuje u kontekstu činjenice da na našem prostoru, još od vremena Reformacije, kontinuirano postoje autohtone protestantske crkve. Također, oko nas žive mnogi kršćani, pripadnici crkava reformacijske baštine raznolikih denominacija.
Isto tako, da i ne govorimo o brojnim reformatorima i istaknutim hrvatskim znanstvenicima koji su bili protestanti ili bili naklonjeni protestantizmu kao što su: Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Konzul, Franjo Bučar itd. Njima naša zemlja poklanja vrlo malo pažnje i mnogo su priznatiji u inozemstvu nego u domovini. Franjo Bučar je široj javnosti uglavnom poznat kroz svoj rad na afirmaciji sporta, a mnogo manje kroz povijesno istraživački rad vezan uz protestantizam u Hrvata. Susjedna nam Slovenija mnogo više cijeni kulturni doprinos Reformacije i svojih reformatora poput Primoža Trubara. Slovenija je i Dan Reformacije proglasila državnim blagdanom, dok u našoj zemlji za taj blagdan većina građana nije ni čula.

srijeda, 27.01.2010.

Fra Petar Jeleč: Crkvi nimalo ne služi na čast kampanja protiv Josipovića

Intevju u Slobodnoj s fra Petrom Jelečom: Crkvi nimalo ne služi na čast kampanja protiv Josipovića

"Hrvati u BiH su nažalost duhovno, politički i obrazovno zapušten narod, mentalno iskorijenjen iz svoje domovine, narod koji umjesto pravih političkih i vjerskih autoriteta ima mediokritete koji ga dodatno guraju u samoizolaciju, autoviktimizaciju i konfrontaciju sa svima oko sebe. To je narod koji je svojim posljednjim masovnim izlaskom na izbore u RH nedvosmisleno pokazao da pristaje na katastrofalnu Tuđmanovu tezu o Hrvatima u BiH kao o dijaspori Republike Hrvatske, narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. "

"...Katolička crkva u kojoj caruje nacionalizam, u kojoj je gotovo nestalo evanđeoske proročke riječi i koja se već odavno dobrim dijelom dala financijski potkupiti od pojedinih političara na vlasti."

subota, 16.01.2010.

Današnji čovjek 2-Put ka izlazu

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi." Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: "Blago očima koje gledaju što vi gledate! (Lk 10, 21-23)

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš." (Lk, 10, 25-28)


Nemam sada namjeru mnogo govoriti o samim temeljima Evanđelja. Apsolutno je jasno da je prihvaćanje poruke Evanđelja temelj i preduvjet svega. Činjenica da smo po Kristovom djelu na križu opravdani, otkupljeni, ljubljeni i potpuno prihvaćeni od Boga zapravo ne znači da se i dalje trebamo baviti sami sobom, već znači da Bog brine o nama i da njemu pripadamo. Isto tako činjenica da imamo osobni odnos s Bogom ne znači da se trebamo zatvoriti u sebe već upravo obrnuto da trebamo izaći iz samih sebe, u život, i posvetiti se Bogu i bližnjemu.
Zaista su blažene oči koje vide ono što praktičan vjernik koji ima živo pouzdanje vidi! Zaista čovjeku treba biti dano od Boga da bude u stanju iskoračiti iz horizonta ovoga svijeta i svojeg sustava vrijednosti, te vidjeti da Krist nije neka apstrakcija već da je On odgovor kako na probleme ovog praktičnog svagdašnjeg života tako još više za cijelu vječnost. Blažene su oči koje vide, kako to apostol Pavao piše, koja se dužina i širina, dubina i visina, krije u Kristovu pozivu (Ef 3, 18). Blažene oči koje vide da je Bog centar svemira a ne mi sami i naši problemi. A malo ih je koji su to u stanju vidjeti...
Sve sam jačeg uvjerenja i sve jasnije uviđam kako biti Kristov, biti opravdan i imati osobni odnos s Bogom ne znači pasivnost, individualizam i zatvorenost u sebe. Taj poziv zapravo znači zajedništvo s Bogom i bližnjima oko sebe.
Zakonoznanac pita Isusa što mora činiti da bi postigao vječni život. Na stranu sada to da ovo savršeno pravilo nitko od nas ne može u potpunosti ispuniti i da potrebujemo Božju milost u svemu. Isus mu odgovara da postići vječni život znači ljubiti Gospodina Boga svojega, svim srcem, svom dušom, svom snagom i svom svojom misli; i svojega bližnjega kao sebe samoga. Ovo je centralna zapovijed koja se odnosi na vječni život i ona je ugrađena u temelje Božjeg kraljevstva, no vjernik „predokus“ vječnog života može imati već sada i Božje kraljevstvo je već među nama. Odnosno, ono što je centralna zapovijed za vječnost ne može a da ne djeluje već sada, i ne može biti savršenije upute za izobilan i kvalitetan život od ove. Težiti ka poslušnosti ovoj zapovijedi znači imati izobilan život.
Onaj koji nastoji staviti Boga u centar svog života, i nastoji ga ljubiti svim srcem, dušom i mislima ne može biti zatvoren u samoga sebe i baviti se isključivo samim sobom. Takav čovjek svoje probleme neće doživljavati najvažnijima na svijetu, već vjeruje da je ljubljen i prihvaćen od strane svog Stvoritelja, te da je Bog zaista prisutan u njegovu životu i da brine o njegovim potrebama. Takav čovjek neće smatrati da se treba pobrinuti najprije za svoju korist(1. Kor 10, 33), već će se moći više okrenuti ka bližnjemu i time ka svrhovitom, te mnogo zdravijem i bogatijem životu.

petak, 15.01.2010.

Današnji čovjek

A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni! (2. Tim 3, 1-5)

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. (Dj 2, 42)

…Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.. (1. Kor 24-27)


Primjećujem kako danas sve više i sve radije tonemo u letargiju i očaj umjesto da se trgnemo i idemo dalje. Tonemo u letargiju i očaj zbog svake životne zapreke, svakog gubitka i svega što ne možemo imati a željeli bismo.
Današnji čovjek često se vrti oko sebe samog, oko neostvarenih ambicija i onoga što bi želio imati a nema. Istodobno, ono što uspije zadobiti često pretvara u idol, stavlja u centar života, ljubomorno čuva, sve dok ponovno ne postane razočaran i nezadovoljan. Također, često se vrti oko svojih osjećaja, misli i stanja i mnogo drugih dubioza, svog unutarnjeg života i nerealnog svijeta, a koji mu se čini kao nešto vrlo važno za riješiti.
Mnogi ljudi danas pate zbog usamljenosti i pričaju o ljubavi. Svi su upravo gladni pažnje i ljubavi. No istodobno kao da nikada nije bilo manje spremnosti na vezivanje, odgovornost, davanje i odricanje. Predodžba o ljubavi često se svodi na primanje, ispunjavanje vlastitih očekivanja, te promjenjive i nesigurne senzualne osjećaje i raspoloženja.
Ako takvog očajnog i usamljenog čovjeka pozoveš na neko druženje ili neku aktivnost vrlo teško ćeš u tome uspjeti. Ubrzo ćeš uvidjeti da on kao da upravo želi biti u tom svom stanju letargije, očaja, nezadovoljstva i dubioza.
U svim tim stanjima, i kada se smatramo vjernicima, za Boga ostavljamo tek toliko vremena koliko nam ostane nakon svih drugih važnijih aktivnosti i preokupacija. Uglavnom za blagdane i slično.. Za Božje vrijednosne sudove i stavove ima mjesta tek nakon naših.
A prava pobuna će izbiti ako kažemo da je Bog centar i smisao svega, a ne mi sami. Naići ćemo na velik otpor pa čak i odbacivanje ako kažemo da smo pozvani izići iz sebe samih i krenuti u susret Bogu i bližnjemu. Neće nas poslušati ako kažemo da smo pozvani, u povjerenju u Boga, krenuti u susret životu i svemu što nas očekuje, bilo ugodno ili neugodno za nas.
Još veća pobuna će izbiti ako kažemo da biti dio Crkve znači biti jedan ud na tijelu čija je zadaća i smisao služiti drugima, te ako kažemo da smo pozvani nastojati staviti Boga i bližnje iznad naših vlastitih ambicija, interesa i preokupacija. No upravo obrnuto za Crkvu ostaje tek onoliko malo vremena koliko nam ostane kada obavimo sve one nama važnije stvari.
Postmoderni čovjek je vrlo razočaran i nesiguran te nema povjerenja ni u samoga sebe, a još manje povjerenja ima u druge ljude, institucije vrijednosti i ideale. Tako se čovjek povlači u samoga sebe da pobjegne od razočaranja, te ljudi i institucija kojim ne vjeruje. Povlači se u sebe samoga, kojeg ipak doživljava najvažnijim, a kojim također nije zadovoljan i u kojeg sumnja. Onda nije ni čudno što je današnji čovjek toliko prazan, zbunjen i konfuzan, bez stabilnog oslonca u životu.
Postmoderni čovjek je usamljen, no istodobno i pun nepovjerenja, straha od odgovornosti i od razočaranja. Potrebu za društvom, prihvaćanjem i ljubavlju kompenzira internetskim forumima, te društvenima i inim stranicama. Tako ne riskira mnogo...
Današnji čovjek je manje nego ikad spreman prihvatiti da je rješenje njegovog očaja i nezadovoljstva u ponovnom okretanju onome koji ga je stvorio, u povjerenju u njega, njegovo prihvaćanje i ljubav, u posvećenju života njemu. Istodobno, okretanje ka onome koji nas je stvorio znači i okretanje ka životu kakav jest i ka bližnjemu kao onome kojega je također stvorio isti Stvoritelj.
Sve smo manje spremni vjerovati i uperiti pogled u blaženu nadu uskrsnuća, vječnoga života i Božjeg kraljevstva. Ne, današnji čovjek uglavnom bježi od toga i iznad svega želi svoje prolazne vremenite „igračke“. Stoga ne treba biti iznenađen što će očaj i nezadovoljstvo i dalje rasti.

četvrtak, 07.01.2010.

Predsjednički izbori: Zabranjena kolumna Petera Kuzmiča

Nadam se da će "zdrava pamet" ipak pobijediti

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zabranjena-kolumna-petera-kuzmica-bandic-je-pijani-gradonacelnik-koji-vara-narod/468790.aspx

Audio propovijed: Jasmin Koso- Evanđelje po Luki 6, 37-42

"Upravljanje tuđim životima"

Lk 6, 37-42.wav

četvrtak, 24.12.2009.

Svima blagoslovljen Božić!

ponedjeljak, 21.12.2009.

Božićni koncert Zbora Nebo

Baptistička crkva Zagreb
19. prosinca, 2009.

subota, 12.12.2009.

Psalam 25

„K tebi, Gospode, uzdižem svoju dušu! Bože moj, u tebe se uzdam! Ne daj da se ikada osramotim! Ne daj da se na da mnom raduju neprijatelji!
Samo tko se u te ufa, ne će se osramotiti; postidjet će se koji te olako iznevjere.
Gospode, pokaži mi svoje putove! Uči me svojim stazama! Uputi me u svoju istinu i pouči me jer si ti Bog moga spasenja.“ Ps 25, 1-5


David u svojim psalmima mnogo i često govori o pravom putu, pravim stazama i istini. On je bio čovjek s mnogo problema i u stvari se, kao i svi mi, pita: Kako živjeti ovaj život, kojim putem krenuti, što je istina? On je tražio rješenje, izlaz iz svojih teških životnih situacija i stanja.

Dapače, on je izravniji i smjeliji nego mnogi od nas. David ne pati od lažne skromnosti i poniznosti. On ima problema, u nevolji je, te kaže Bogu: Ne daj da se ikada osramotim! Ne daj da se na da mnom raduju neprijatelji! Na neki način, Davidova sramota bila bi i povod za vrijeđanje Boga, jer David je Božji izabranik koji se uzda u njega (Ps 42, 4.11).
Tako i mi nikako ne bismo željeli da ono u što smo se uzdali, za što smo se odlučili i trudili ispadne pogreška, ruglo i promašaj. U životu nas često prožimaju razni strahovi da se ne osramotimo i ne promašimo put. (stih 2.)

David zna da je nemoguće pronaći savršeni pristup, način i šablonu kako živjeti ovaj život. Na primjer, dobro je imati samopouzdanja i odlučnosti, ali previše istoga nas ponekad može uvaliti u velike probleme i loše poteze. Isto tako, poniznost i skromnost su vrline, ali često je važno da čovjek pokaže i snagu i dignitet. Život je jednostavno „prevelik“ za nas, nemoguće ga je obuhvatiti u jedno pravilo. Isto tako, ne znamo što će se dogoditi sutra ili za jednu minutu, a kamoli da možemo imati kontrolu nad cijelim životom i svim životnim situacijama.
Zato David u svim životnim situacijama sigurnost i odgovore traži jedino od Boga. David zna da je njegov život, kao i cijeli svijet u Božjim rukama. Iskreno tražiti i dobiti odgovore od Boga može samo onaj tko mu vjeruje. S druge strane, tko olako prelazi preko Božje riječi kao nečeg trivijalnog i ne vjeruje Bogu, prije ili kasnije dogodit će mu se da će biti postiđen. (stih 3)

David se uzda samo u Boga da mu pokaže svoje putove, da ga uči kuda ići i da ga prosvijetli. I Bog će to i učiniti radi svojega imena i svoje vjernosti: "...Zbog svoga imena vodi me pravim stazama.“ Ps 23, 3.
(stih 4-5.)

Sve su Božje staze samo dobrota i vjernost, no nama je često tako teško vjerovati mu. „O kada bi im bilo srce uvijek takvo da me se vazda boje i drže sve moje zapovijedi! Tada bi bilo uvijek dobro njima i njihovoj djeci.“ Pnz 5, 29.
(stih 10-14)

nedjelja, 26.07.2009.

Evanđeosko kršćanstvo-fundamentalizam; U čemu se razlikuju?

Pronašao sam zanimljiv članak o razlici između evanđeoskog kršćanstva i fundamentalizma. Smatram da postoji velika razlika. No ta razlika se kod nas (što zbog neinformiranosti, a što zbog stvarnog miješanja i utjecaja fundamentalističkih ideja na evanđeoske kršćane) često previđa. Možda se nećete složiti sa svime što ovdje piše, no to nije ni bitno. Međutim, može se nazrijeti geneza nekih problema s kojima se danas suočavaju evanđeoski kršćani u Hrvatskoj.
Članak prenosim direktno na Engleskom jeziku:


Evangelicalism - Fundamentalism;
WHAT IS THE DIFFERENCE?


Somebody said to me,

"As far as I can see, fundamentalism and evangelicalism are really the same thing: You are Bible-believers, and you will only change on some point of teaching if you believe that your previous biblical understanding was in error (though you don't do that too often!), but you never change in order to be more 'in tune' with modern society (unlike liberals)."

While there is rather more than a grain of truth in that, and I take that person's comments as a compliment, there are some important differences between the two groups which we should be aware of.

In fact, the term "fundamentalism" is now rarely used among Christians outside of the United States and is increasingly being seen as just a bit obsolete; indeed, it has become rather a disparaging term in the UK and Europe whereas 'evangelicalism' is seen as broader and a little more intellectual, while losing nothing on the main points of biblical authority and authenticity. Let's make some comparisons:

1. The attitude to scholarship
One occasionally hears disparaging comments about 'theology' from some Christians; this tends to betray a fundamentalist prejudice. Fundamentalists often tended to see all academic learning as an enemy of biblical truth! They felt that the study of theology would only lead to giving Satan an entrance into our biblical reasonings; one still finds this approach among the cults and sects such as 'Jehovah's Witnesses' and among various more extreme charismatic groups. But most evangelicals would smile at this. After all, that word 'theology' simply means 'God speech' or, 'God's words,' nothing more sinister than that! While it is certainly true that some theology is liberal or otherwise distorted, much theology is wholly Bible-based and is simply an attempt to better understand the Word of God! So evangelicals are prepared to respect education and learning and not necessarily feel that these are ungodly activities. To take science, there are many scientists who are firm Christians (though the media seem to have a problem with the idea that a scientist could be a Christian), some of these people have really contributed to our understanding of God's Creation.

Another point would be the attitude to evolution; fundamentalists clearly saw this as a battle ground earlier in the 20th century, yet evangelicals have not necessarily felt a need to take on the more materialistic form of science in this area. This does not mean that evangelicals accept evolution (I don't know of a single one who does accept it, at least not 'as written and delivered'), but that evangelicals have wondered how much is to be gained in such areas - should we not, rather, focus in spiritual areas? Perhaps I personally differ a little here, because I am one of a growing number of evangelicals who believe that - in the post-modern era - the time is right to go on the attack against evolutionary teaching. In a nutshell, 'macro-evolution' (we all came from primitive amoebas which "somehow appeared" in primeval slime, then gradually evolved through such things as reptiles, birds etc.,) is amazingly unscientific nonsense, but 'micro-evolution' (variations within kinds, but no 'kind' ever being broken, as supported by Genesis) is certainly scientific.

2. Biblical literalism
The difference here is quite wide. Fundamentalists were invariably biblical literalists; they would insist that a literal interpretation should always be applied to the Scriptures and were unceasingly on-guard against any attempt to "spiritualize" the Scriptures.

To be frank, this literalistic approach led fundamentalists into many problems; they assumed, for instance, that everything within the Bible could always be applied to the reader. But of course, we have to recognise that if God gave a particular instruction to ancient Israel it might not necessarily be applicable in our own age. Fundamentalists were undeniably slow to catch on in this area.

Another example would be in the fundamentalist's apparent inability to discern between various literature types within the Word of God. For instance, if there was a feeling that a particular prophecy lacked a detail necessary to it's understanding, they would be prepared to search the Bible for it, and if (they felt) that they found what they were looking for in another part of the Bible, they would be unabashed if that part of the Bible happened to be a different form of writing, such as proverb or parable.
Evangelicals, on the other hand, are very aware of these different writing genres within the the Bible, and seek to respect them. We can compare this to a modern newspaper; newspapers contain several different genres of writing, there is news report, house and car adverts, the astrology column, weather reports, sports and much else. We all know that we must note and respect these differences; if we feel that something vital has been omitted from a news report, do we go searching for it in the 'sports' or in the astrology column?

This concern for literalism meant that fundamentalists were almost invariable literal millenialsts, seeing a literal 1,000 year kingdom of Christ to reign on earth following Christ's return. This concept was largely based on just one verse in Revelation 20, indeed, a verse (in an apocalyptic and symbolical book) which is perfectly capable of being interpreted differently.

Another example can be seen in the approach to the Sabbath. Most evangelicals (though not all) now see Sunday as The Lord's Day which we celebrate because Christ's resurrection was on that day. Few see it as a continuation of the Old Covenant Sabbath; seeing Sunday as 'The Sabbath' is a very starkly fundamentalist approach (it must be admitted here that 'Covenant Theology' sharply differs in this respect, usually seeing the 'Sabbath' as an ongoing commitment now transferred to Sunday, but we must frankly admit that this form of theology is indeed fundamentalist rather than evangelical). But the overwhelming majority of evangelicals would say that Christ Himself fulfilled the entire meaning of the Sabbath. Sabbatarianism can, disappointingly, be noted in some reformed (as already alluded to) and Pentecostal churches; to the degree that it exists within a particular group or congregation, that group or congregation is showing a fundamentalist tendency. While still widespread in parts of the United States, hard-line Sabbatarianism has now almost disappeared from the UK, only surviving in parts of Scotland and Northern Ireland.

A legalistic insistence that church members should tithe is also very clearly a fundamentalist approach. A true evangelical approach would say that while it is the responsibility of members to support their congregation, tithing was part of a covenant which is now obsolete.

In fact, it can clearly be shown that the New Testament writers themselves seldom explained Old Testament Scriptures in a literalistic way, neither did the 'Church Fathers' who stood in the immediate reflection of the apostles.
An illustration of the difference in approach can probably be seen in the 'Harmonisation of the Gospels' - fundamentalists have gone to great lengths to show how the four gospel accounts are in complete harmony with each other since they feel that an important principle is at stake. Evangelicals, however, would simply point out that they are four accounts of witnesses which are bound to vary; all the main ingredients are there and the books are compiled under the inspiration of the Spirit, so why worry about differences? We might also point that that, in Luke's eyes, it was more logical to put some points before others, so that is the way he wrote it, and so on.

But to sum this point up, while much within the Bible is obviously meant to be taken literally, we know that this inspired book also presents us with poetry, parable and proverb; moreover even many prophecies are fashioned in a poetic, colorful and highly symbolic style. Evangelicals have recognised this where fundamentalists strled with it.

3. The attitude to race.
One would probably prefer to leave this point aside, but, in all honesty, one cannot. There have been tendencies towards racist teachings in many fundamentalist groups. This has been especially noticeable in South Africa and the southern United States. Sometimes this has been due to misunderstanding the teaching that Noah was 'perfect in his generations.' Of course, this was no reference to racial purity as can easily be demonstrated, yet many have naively felt that it was. It would, of course, be most unfair to sest that all fundamentalists were racist in approach - they certainly were not; yet the tendency certainly appeared to be there.

4. The inspiration of Scripture
Sometimes fundamentalists adopted a view of the inspiration of the biblical writers which saw them as being virtual automatons and God as the dictator; most evangelicals, however would support what John Stott has called the 'double authorship' of Scripture. In other words, the Bible writers were writing their own words in their own style of writing, yet God was nevertheless inspiring those words! But they did not write the words in some kind of trance-like state, the writers were in possession of their faculties.

5. Eschatology.
Fundamentalists were - like the sub-Christian sects - very inclined to get into extreme and particularistic prophetic approaches. This would usually involve great detail about various end-time scenarios, involving the Beast and future powers who would enslave believers; frequently the Roman Catholic Church would be identified with various prophecies in books like Daniel and Revelation. History would be divided up into various 'dispensations' and - in the end - much imposed upon the Holy Bible which would have been totally foreign to its original authors! Indeed, it is largely because of the abuse of Bible prophecy by fundamentalists and the cults and sects alike, that most evangelicals have reacted by being very cool on the subject of Bible prophecy; yes, certainly affirming and anticipating the return of Christ, but generally refusing to be drawn about the detail involved in that.
Where various 'evangelical' teachers show an extreme and particularistic approach to Bible prophecy, they are being fundamentalist rather than evangelical in their approach.

6. Congregational authority
Here is an area where, at times, fundamentalists have been sadly similar to the cults. Leaders sought complete control of thought over their congregations! In other words, if the minister said, 'jump,' the congregation were expected to jump! Efforts were all too often made to ensure that all members thought, believed and even dressed in the same fashion! In contrast to this, evangelicalism has recognised that as long as all are Bible-believing Christians who hold to the great Creeds, complete uniformity of thought is unnecessary, and may even be undesirable. But we must expand on this point in the next section since there is a connection.

7. Separationism
Fundamentalists have been tragically quick to separate from other equally sincere believers in areas where separation clearly appears to have been avoidable. Evangelicals, on the other hand, have more often adopted the attitude of agreeing to disagree in various areas, whilst agreeing on the necessity to preach the Gospel, and on all the vital teachings of the Christian Faith!
But fundamentalism always tended to be more exclusivist in approach with members rarely being prepared to work with other Bible-believing Christians where even quite minor areas of doctrine separated them. In our day, we have a very vivid and lamentable example of this in the move by a large group of churches in the United States to re-affirm fundamentalism upon the tragic battlefield of Bible translations!!
The ''KJV only' movement has divided churches in an argument which appears to have been especially avoidable! One could have surely agreed that some Bible translations are a little stronger than others, but that most translations have something to offer. But some 'KJV only' people have shown a terrible willingness to 'gang-up' against others who do not share their wholly 'black and white' view of Bible translations; the sort of conspiracy theories usually only witnessed among the cults have appeared, with some churches who have refused to join the 'KJV only' faction being labelled as tools of Satan!
It is especially tragic that this quite new feud which has split families is based on a great deal of mis-information! For example, 'KJV only' complainants have yelled loudly that certain meaningful words such as 'propitiation' are being lost from newer translations - they have a point, but appear to be unaware that almost nobody now knows what that word means!! They complain that only the KJV is accurate, when it speaks a language which nobody speaks any more, and has several famous inaccuracies! Unfortunately, if one attempts to point out that the NIV is often far more accurate, one becomes 'branded' as an infidel!


8. Response to Roman Catholicism
Fundamentalism was virulently anti-Roman Catholic, seeing numerous prophetic Scriptures as being fulfilled in the papacy. Any believer who was prepared to even speak to a Roman Catholic was often considered liberal and fatally compromised. Whilst Evangelicalism does not rejoice at the errors which have gone into Roman Catholic doctrine, it has a more broad approach; evangelicals, typically, will note that many errors have entered Christian doctrine and, while noting that certain Roman doctrinal errors are especially serious, evangelicals much prefer to focus on preaching the Gospel of Jesus Christ rather than overly-concentrating on errors within Christendom per-se.

In conclusion, it should be noted that whereas 'evangelicalism' really is distinct from 'fundamentalism' in most of the world, in parts of the U.S. (probably especially the 'Bible belt'), that distinction is rather less clear, and the older fundamentalism continues to exist.
These, then, are the main differences between fundamentalism and evangelicalism.

Robin A. Brace

Članak preuzet sa : http://www.ukapologetics.net

nedjelja, 17.05.2009.

Sve gubitkom smatram

Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam jedno te isto meni nije dosadno, a za vas je sigurnije. Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo ,iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Koji smo god zreli, ovako mislimo! I ako što drukčije mislite, Bog će vam ovako objaviti. Samo, držimo se onoga do čega smo stigli!
(Fil 3, 1-16)

Kao i u drugim mladim crkvama, postojala opasnost da na Filipljane utječu lažni učitelji koji su im nametali da osim vjere u Krista moraju izvršavati i propise koja nalaže Zakon.
Nadalje, iz toga što apostol Pavao upotrebljava riječi poput „savršenstvo“ i „zrelost“ (3, 12.15)može se opravdano pretpostaviti da je među Filipljanima bilo onih koji su sebe smatrali „savršenima“ ili duhovno „zrelijima“ od ostale braće i sestara. Pritisak da se moraju iskazati kroz djela Zakona, te elitistički stav i duhovni ponos pojedinaca predstavljali su opasnost za crkvu u Filipima. Nasuprot toga, Pavao na samom početku govori da kršćanski život treba radost i da se ona nalazi u samom Gospodinu ( ili zato što smo u Gospodinu), a ne u izvršavanju religijskih Zakonskih dužnosti ili duhovnom nadmetanju.
Kako su se ti pojedinci mogli smatrati savršenijima i boljima od drugih? To je vrlo vjerojatno moglo biti kroz neku „veću spoznaju“, njihovu posebnu poslušnost ili disciplinu u ponašanju i pobožnosti. Vjerojatno su smatrali da su time bliže Bogu i da su ga time bolje upoznali. Iz Pavlovih riječi se može naslutiti kako su mislili da su čak došli do samog vrha spoznaje, do „savršenstva“. U svakom slučaju, smatrali su se zrelijima, boljima i „duhovnijima“ od ostale braće i sestra. No sigurno je da su pri time zaboravili na grijehe ponosa i taštine.
Svi mi ponekad zapadnemo u taj grijeh uspoređivanja s drugima i traženja razloga za ponos. Može zvučati kao osuđivanje drugoga, ali ne mogu a da ne spomenem svog znanca koji je jednom bio u takvoj fazi da me je, mrtav hladan i onako pokroviteljski, pogledao u oči i izjavio nešto poput: „Znaš, mogu ti reći da sam ja dostigao puno viši stupanj spoznaje i duhovne zrelosti nego ti“. Eto, tako si je on dao za pravo prosuditi o svom i mojem stupnju „duhovne zrelosti“.
Apostol Pavao njemu i svima nama kada tražimo svoju važnost i uspoređujemo se s drugima poručuje: „Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva...“ i „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio.“ Svako dokazivanje, opravdavanje i traženje vrijednosti u vlastitom podrijetlu, djelima, znanju, karakteru i drugome, jest ispraznost i zavaravanje. Čak više od toga, Pavao to smatra proizvodom tijela, dakle grijehom.. Tijelo i jest naš stari, isključivo „zemaljski“ način gledanja na stvari, sustav vrijednosti i način funkcioniranja koji ne uključuje Boga i kako On gleda na stvari.
Zašto svi mi to tako često i uporno činimo? Zašto i obraćenje i opravdanje po milosti Božjoj preokrenemo u skup religioznih aktivnosti kroz koje se dokazujemo i tražimo svoju vrijednost? Zašto sebe i druge okružimo s toliko tih „moraš“ i „trebaš“?
“Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43, 4) Zna li svatko od nas ponaosob koliko je na poseban način drag Gospodinu? Kada bismo znali koliko nas Gospodin ljubi plakali bismo od radosti! Znamo li da Gospodin za svakoga od nas ima poseban i savršen plan? Kada bismo znali kolikom nas ljubavlju ljubi onaj koji je savršen, te beskrajno pravedan, dobar i divan, ne bi pokušavali zaslužiti da budemo voljeni i ne bi se trovali i uništavali grijehom. Kada bismo znali koliko smo vrijedni u njegovim očima ne bi pokušavali steći tu vrijednost i važnost kroz svoja djela, zasluge i uspoređivanje s drugima. Kada bismo znali koliko su savršeni njegovi naumi za naš život ne bi se tjeskobno brinuli što će biti i što nam je činiti. Samo je Gospodin apsolutno i savršeno mjerilo svih stvari. Nije istina ono kako mi sami sebe gledamo, ili kako nas drugi gledaju, već kako nas On gleda.
Apostol Pavao je znao da njegova duhovnost, kao ni njegova vrijednost, ne ovisi o njegovim postignućima, posjedovanju (ili odsustvu grijeha), već o njegovu predanju Gospodinu Isusu Kristu. Blizak odnos i poznavanje Isusa Krista Pavlu su bili vrjedniji od svih drugih odnosa i svih drugih postignuća. Zašto? Pavao je znao da ga Isus Krist, njegov Gospodin i Spasitelj neizmjerno voli! Zato Pavao može reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). On više ne živi, njegov položaj u društvu, djela, postignuća i uspoređivanje s drugima više nisu važni! On zna da ga Stvoritelj i Gospodar cijelog svemira, onaj za kojega i po kojem je sve stvoreno, neizmjerno ljubi. Toliko ga ljubi da je predao samoga sebe za njega. Nikakve veće ljubavi od te Pavao ne treba! U središtu Pavlovog život jest Krist u kojem nalazi smisao, ispunjenje, sigurnost i maksimum koji ni u čemu drugome ne postoji!
I zato Pavao može reći da sve što je smatrao dobitkom, radi Krista smatra gubitkom. Spoznaja Krista mu je otvorila oči da vidi što je ono zaista vrijedno i što je zaista istina! Za Pavla je sve gubitak u odnosu na ono najizvrsnije, na spoznaju Isusa Krista. On sve ono što se pričinja kao oslonac i sigurnost u životu, sve ono što smeta njegovu pouzdanju samo Krista, smatra otpadom. Pavao želi steći pravednost koja dolazi jedino od Boga, po vjeri u Krista, a ne od pouzdanja vlastitih djela, od podrijetla, uspoređivanja s drugima ili tuđeg odobravanja. Svako drugo pouzdanje osim onog u Boga nam pruža lažnu sigurnost. Sve drugo osim oproštenja, prihvaćanja, ljubavi i smislenog života koji dolaze od Boga će samo djelomično i privremeno zadovoljiti naše potrebe.
Ne radi se o tome da mi trebamo odustati svakodnevnih odnosa, aktivnosti i interesa u životu. Ne radi se ni o tome da nam Isus mora biti na prvom mjestu našem životu, kao na nekoj top listi. Mi čak možemo i dalje tražiti svoju vrijednost u postignućima i uspoređivanju. Prirodno ni ne možemo drugačije dok nam Bog ne otvori oči za svoje istine, a radi se o onome što sam već rekao- kada bismo spoznali koliko nas ljubi plakali bismo od radosti! Isus zapravo želi biti zajedno s nama u svemu što prolazimo u životu, u svim našim odnosima aktivnostima, interesima i teškoćama! On sve želi zajedno s nama prolaziti, da proživimo ovaj život zajedno s njim! Kako raste naš odnos s Gospodinom i što ga više upoznajemo, to će više i sve drugo u našem životu biti u ravnoteži, i otpadati će ono suvišno i loše.
Mada svjestan toga da ga Bog voli i koliku baštinu ima i Isusu Kristu, Pavao ni približno ne tvrdi da je potpuno upoznao Gospodina, njegovu ljubav i koliko znači Božji poziv u Isusu Kristu. On dakle ne tvrdi da je osobno dospio do nekog savršenstva. Ono što je Pavlu bitno, za čim hita i vatreno teži jest da sve bolje upozna Krista, radost Božjeg poziva, te koju snagu ima čudo Kristova uskrsnuća. Unatoč svim teškoćama, progonima i patnjama koje je prolazio, za Pavla je odnos s Kristom bio razlog najveće radosti. Pavao je smatrao da sve patnje ovog vremena nisu ništa prema slavi (Božjoj) koja će se očitovati u nama (Rim 8, 18). Pavao zna da kako je Krist kao prvijenac uskrsnuo od mrtvih(1. Kor 15, 20), tako će i on uskrsnuti, te da više neće biti patnje boli, suza i smrti (Otk 21, 4). Cijelo stvorenje će biti obnovljeno i veselit će se svome Stvoritelju (Rim 8, 21). Ni ova spoznaja nije ovisila o Pavlovim posebnim sposobnostima, već isključivo o Božjoj milosti kroz Kristovo djelo na križu, poziv na vjeru i dar Duha Svetoga.
U toj želji da sve bolje poznaje Krista i snagu njegova uskrsnuća, dakle ono najvrednije, Pavao zaboravlja na svoju prošlost. On zaboravlja, kako na svoje podrijetlo i privilegije na koje bi se mogao pozvati, tako i na moguće grijehe i krive poteze iz prošlosti. Pavao se ne vrti oko sebe i svoje prošlosti, ne gleda stalno unatrag, već hita naprijed. On zna da mu je sve milostivo oprošteno po vjeri u Krista, zna da sve ima smisla, da ga Bog voli i zna da će se Krist, po suverenoj Božjoj volji, sigurno uzveličati, bilo Pavlovim životom, bilo smrću (Fil 1, 20). To je Pavlova nagrada, Bog će biti proslavljen, Krist uzveličan, a on će ga gledati licem u lice (1. Kor 13, 12).
Baš u pouzdanju samo u Krista, a ne u oslanjanu na svoje snage, spoznaju i dostignuća, se očituje kršćanska zrelost. Isto tako zrelost se očituje u onome: „nipošto ne smatram da sam već dohvatio“. U ovome životu, u grešnome tijelu, nećemo uspjeti potpuno shvatiti što je Krist za nas učinio i kolika je naša baština i snaga u njemu. Da to možemo potpuno shvatiti i dohvatiti nikada se ne bi uništavali i nanosili si bol grijehom i lažima, ne bi tražili ispunjenje u izvanjskim stvarima koje nam to ne mogu dati. No to sve je dio ovog života, ali što je za nama zaboravljamo, za onim što je pred nama prežemo! Držimo se onoga dokle smo stigli, što nam je Bog do sada milostivo otkrio.

petak, 08.05.2009.

Evanđelje u kojem stojimo

Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. (1. Kor 15, 1-8)

U kršćanskom životu, početno stanje oduševljenja i entuzijazma nakon obraćenja, često zamijeni faza zamorenosti, zbunjenosti, pa čak i preispitivanja. Nakon početnog oduševljena zbog obraćenja i vjere u poruku Evanđelja pitamo kako dalje živjeti svoj praktični život (U stvari, pitanje kako proživjeti ovaj život nam je zajedničko sa svim ostalim ljudima. Svi ljudi nešto traže, i mi tek počinjemo učiti kako živjeti u skladu sa svojim novom naravi u Kristu). Ubrzo počnemo biti okruženi mnogim očekivanjima, savjetima, idejama i učenjima. Nastupi faza kada smatramo da sada moramo popraviti svoje ponašanje, svojim postupcima ostaviti lijepo svjedočanstvo za Krista, te biti zaista poslušni, dobri i pravedni. Odjednom se ono početno oduševljenje zbog Božjeg oproštenja, ljubavi i prihvaćanja počne pretvarati u naporan rad. Počinjemo biti umorni od nastojanja da ispunimo svoja vlastita ili tuđa očekivanja, odnosno ona očekivanja za koja povjerujemo da Bog ima od nas. I ako smo pošteni, uviđamo kako ta očekivanja nikako ne uspijevamo potpuno ispuniti i zadovoljiti.
Također, često nas počnu zbunjivati i plašiti različita učenja i neslaganja unutar kršćanstva, ili razne druge religije i filozofije. Osjećamo nesigurnost, a zbog toga često i neprijateljstvo i ratobornost. Umaraju nas i zbunjuju razni savjeti, sustavi i koncepti po kojima bi trebali uspješno voditi naš kršćanski život. Isto tako, možemo postati razočarani stanjem crkve ili ljudima koji su nam bili oslonac i uzor. Počnemo se suočavati i sa sumnjama i preispitivanjem vlastite vjere. Odjednom osjetimo da više baš i nemamo radosti spasenja. No Bog nas u svemu tome zapravo oblikuje i uči nas pouzdanju samo u njega i njegovu milost!
Ove riječi apostola Pavla upućene Korinćanima nam mogu predstavljati veliku utjehu u takvim trenucima zamorenosti, zbunjenosti i preispitivanja.. Kada shvatimo da bismo najradije od svega odustali, tada se trebamo vratiti samoj suštini evanđelja! Tako jednostavno da se čini preduboko za našu zbunjenost i kompliciranost! Tako jednostavno da je teško povjerovati! Kada smo tako zbunjeni i umorni, trebamo se vratiti na sami početak, na temelj. Pavao nam dozivlje u pamet Evanđelje koje smo u početku prihvatili i koje nam je promijenilo život. U trenutku kada se čini da nam izmiče tlo pod nogama, uhvatiti se za ove jednostavne riječi Evanđelja zapravo znači da želimo samo Krista i ništa drugo. Isus Krist je umro za naše grijehe. On pravedan platio je za nas nepravedne. Sve je svršeno, potpuno je plaćeno! Bog nam je oprostio sve naše prošle, sadašnje i buduće grijehe, čak i one kojih se najviše stidimo. Mi tome ništa ne trebamo, niti možemo nadodati!
Samo zbog Krista mi smo pred Bogom pravednici (2. Kor 5, 21), sveti i ljubljeni (Kol 3, 12), ispunjeni (Kol 2, 9),besprijekorni i uvijek prihvaćeni ( Kol 1, 22). Tako nas Bog zaista gleda, to je zaista vječna i nevidljiva stvarnost (2. Kor 4, 18)! Kao nevidljivu, mi tu stvarnost trebamo prihvatiti vjerom, kao i činjenicu da je Bog ljubav, da je beskrajno dobar i da nam želi biti prijatelj (Iv 15, 13-15; 1. Iv 4, 8). Te stvarnosti trebamo prihvatiti istom onom vjerom kojom vjerujemo da je Krist umro za naše grijehe. Vjera u te činjenice nas vodi i u našem posvećenju u vidljivoj sferi života (Heb 10, 14).
Isus Krist je uskrsnuo, On živi, pobijedio je smrt (Otk 1, 17-18)! Isus Krist nije samo neki neživi sustav, koncept i skup načela po kojima pokušavamo živjeti. To sve su izvanjske stvari za koje se držimo jer još uvijek dovoljno ne poznajemo Krista i nemamo dovoljno povjerenja u njega. Stoga se želimo uhvatiti za nešto izvanjsko, za neke religiozne aktivnosti, te tako zadržati kontrolu i steći sigurnost ( Kol 2, 20-22). Ne, on je živi Bog, živa svemoćna osoba! Isus Krist sjedi s desna Bogu Ocu i stalno moli za nas( Rim 8, 34 i dalje). Po Duhu Svetome on zaista živi u nama koji vjerujemo u njega( Gal 4, 6)!
Isus Krist ne želi biti onaj drugi, naš šef prema kojem ćemo mi nastojati izvršavati sve one religijske i moralne dužnosti, te tako stalno biti frustrirani, razočarani i umorni (Gal 3, 2; Rim 4, 15; Rim 7, 24). Ne, on želi prebivati u našim srcima. On s nama želi stalno i blisko prijateljstvo koje se razvija, želi suživot s nama, da ga svaki dana sve bolje poznajemo i kroz život koračamo s njim. Razlog za suživot i prijateljstvo s njim nam treba biti zato što to i mi želimo, zato što je to nešto najbolje i najradosnije što nam se moglo dogoditi i što možemo činiti!
Još više od toga, Isus želi živjeti kroz nas (Gal 2, 20)! Želi da budemo toliko bliski da naše ruke postanu njegove ruke, naše noge njegove noge.. Tada će naša djela i postupci sve više biti odraz takvog odnosa. Takav odnos je Isus imao s Ocem dok je koračao zemljom. Isus nam je pokazao što znači blizak suživot s Bogom (Iv 10, 30). Otac je bio taj koji je živio kroz Isusa i pokazao svoju slavu, milost i dobrotu!
Što nam je činiti? Moramo biti svjesni kako nema recepta ni prečaca, on je taj koji daje htjeti i djelovati (Fil 2, 13), koji nas vodi u posvećenju (1. Sol 5, 23-24). Inicijativa je uvijek na njegovoj strani! Bog kod svakog ponaosob djeluje u pravom životnom trenutku. No za početak, počnimo zaista vjerovati koliko je on dobar, koliko nas bezuvjetno prihvaća i ljubi! Počnimo zaista vjerovati da je Krist ono najbolje što nam se moglo dogoditi u životu, da je njegov jaram sladak, a breme lako (Mt 11, 30)! Shvatimo da sve ono što nas umara, ispunjava strahom, brigom i gorčinom nije od Krista (Iv 10). Uz Božju pomoć, počnimo čeznuti za tim bliskim prijateljskim odnosom, da mu prepustimo da On živi kroz nas. Dakle to je Evanđelje po kojem se spašavamo i u kojem stojimo! Trebamo učiti gledati na sebe onako kako nas Bog po Evanđelju gleda. U pouzdanju i povjerenju Kristu prepustiti svoj život i sudove o njemu! On je taj koji nam je dao život za nas, on je taj koji nas je opravdao, koji je beskrajno dobar i koji nas ljubi. On je živi Bog i želi živjeti s nama, u nama i kroz nas (Kol 1, 27)! On će se pobrinuti za to da se Bog kroz nas i proslavi!
Sveta pisma- Zakon, proroci, povijesne i mudrosne knjige upućuju i svjedoče za Krista (Iv 5, 39). Kroz Kristovo djelo na križu i uskrsnuće ispunjena su proročanstva starozavjetnih proroka (Rim 1, 2-4). Također, mnogo je i svjedoka uskrslog Krista, od kojih su mnogi bili živi još i u vrijeme dok je Pavao ovo pisao Korinćanima. Dakle, Pavao o Kristovom uskrsnuću ne govori kao o nekom proizvodu želja, mašte i mitu. Ne, on o njemu govori kao o ispunjenju nebrojenih proročanstava, pokrepljenom i u skladu sa Svetim pismima, o povijesnoj činjenici za koju postoje brojni svjedoci. Cjelokupna Božja objava i Božje djelovanje u povijesti, o kojima svjedoče Pisma, vode ka Kristu (Pnz 18, 15 i dalje). On je centar, on je konačna i najviša Božja objava, živa Božja Riječ (Iv 1)!
Inače, koja je glavna uloga Svetog pisma u životu kršćanina? Vjerujem da je glavna uloga Svetog pisma da kroz njega svakim danom sve bolje upoznajemo Boga i same sebe kroz odnos s njim (Iv 5, 39-40). Naravno da nam je Bog kroz Sveto pismo pokazao svoju vječnu volju, te što je dobro i moralno, a što zlo u njegovim očima. Naravno, da svaki istinski vjernik želi biti poslušan i predan našem Gospodinu. No kršćanski život se ne sastoji u ispunjavanju skupa dužnosti, već u radosnom suživotu s Bogom. Ako pokušamo zadovoljiti Boga izvršavajući njegove zapovijedi kao skup pravila, dužnosti i naredbi, nikada u tome nećemo potpuno uspjeti i uvijek ćemo biti nezadovoljni, osim ako ne upadnemo u potpunu samopravednost (Rim 3, 20; 4, 15; 6,14; 7, 8 i dalje). Gospodin nas ljubi ljubavlju koja nikada nasilno ne nameće svoju volju, niti nas čini robovima(Gal 4, 4-7.21-31). Njega ponajprije zanima što se događa u našoj nutrini. On nas je kroz svoje zapovijedi doveo do pokajanja i vjere, te želi da naša daljnja poslušnost bude posljedica bliskog prijateljskog odnosa i suživota s njim. Način koji je Bog izabrao da bude izvršena njegova volja jest da mu dopustimo da On sam to učini kroz nas (Rim7, 4-6; 8, 3-4; Gal 2, 20)!

petak, 01.05.2009.

Kako izbjeći sektaštvo?

Sektaštvo je otrovna biljka koja raste u svačijem vrtu. Ako nismo dovoljno disciplinirani da ga iščupamo iz korijena, ono će sve više rasti i prouzročiti neopisive duhovne teškoće. Njegovi su pokazatelji vrlo lako uočljivi, no mi ga obično prije prepoznajemo u tuđem vrtu negoli u svom. Zašto? Zato što je sektaštvo u suštini sebičnost, a nitko od nas ne želi sebe smatrati sebičnim, pogotovo ako smo doista sebični. Ako pak nismo sebični, ne bismo se uopće trebali brinuti zbog toga što ljudi možda misle da jesmo. Pravo rješenje za sektaštvo je u priznavanju Gospodina Isusa kao središta svih Božjih namjera. Ja nisam središte sveg stvorenja, a nije ni skupina sa kojom imam zajedništvo, pa čak ni Božja Crkva (Skupština) koja je Tijelo Kristovo. Središte svega je osoba Božjeg Sina. Stoga prava nesebičnost uvijek njemu daje najuzvišenije mjesto, ne tražeći za sebe nikakvu čast.
Sektaštvo često dolazi do izražaja u tri područja. U poslanici apostola Pavla Efežanima divno su nam predočena rješenja za sva tri slučaja. Ozbiljno razmišljanje o toj divnoj poslanici može nam pomoći da izbjegnemo zamku sektaštva u sva ova tri područja:
1. sektaški nauk o Božjoj Crkvi (Skupštini)
2. sektaški stav prema drugim kršćanima
3. sektaško djelovanje prema drugim kršćanima

1. Koji je nauk o Božjoj Crkvi?

Efežanima 1,2 i 3 vrlo jasno nam prikazuje taj nauk. Božja Crkva je Tijelo Kristovo i uključuje sve vjernike po čitavom svijetu (pogl. 1,22.23). U Starom zavjetu Židovi su bili strogo odvojeni od pogana. No sada, u Kristu Isusu, i židovski i poganski vjernici spojeni su u jedno tijelo putem Kristova križa (pogl. 2,13-16). To znači da je između njih uklonjeno svako neprijateljstvo i Bog ih je sjedinio u Kristu Isusu. U starozavjetno vrijeme je to bila tajna sakrivena u Bogu: da će pogani biti sunasljednici, pripadati istom tijelu i biti sudionici njegova obećanja u Kristu, po evanđelju (pogl. 3,4-6). No to nije više tajna, nego je otkriveno, osobito kroz apostola Pavla. Židovskim vjernicima nije bilo lako prihvatiti tu veličanstvenu istinu, što je očito iz Petrove dvojbe da uopće ode u kuću poganina kad mu je Bog to bio zapovjedio u Djelima 10,13-15 (vidi također stih 28, te Djela 11,1-3). Ako pak mi, u današnjem razdoblju Božje milosti, ne prihvatimo ovu divnu istinu, zauzimamo sektaški položaj.
Svaka kršćanska skupina koja se okuplja na bilo kojem drugom temelju a ne na temelju jednog Tijela Kristovog, sektaška je. Sva naučavanja koja držimo moraju biti primjenjiva na čitavo Tijelo Kristovo. Ako držimo naučavanja koja su primjenjiva samo na našu skupinu, na sektaškom smo tlu, jer nas ta naučavanja odvajaju od ostalih udova Kristovog tijela. Uporaba nekog posebnog imena (denominacija) suprotna je Pismu, jer to stvara podjele među kršćanima, pa prema tome i sektaštvo. Netko će pak nastojati opravdati takvu praksu, smatrajući da te podjele potiču korisno nadmetanje, izazivajući vjernike da marljivije rade za svoju stvar. No je li nadmetanje među Božjim svetima korisno? Je li ispravno marljivije raditi za našu stvar umjesto raditi jednostavno za Boga? Je li bilo takvog nadmetanja između Petra, Pavla, Jakova, Ivana i Timoteja? Takvo je nadmetanje sektaško, sebična energija za ostvarivanje ciljeva neke posebne crkvene skupine.
Jasno je da nakon svih podjela do kojih je došlo, danas ne možemo okupiti sve Božje svete i provesti jedinstvo kakvo je postojalo u ranoj crkvi. No još uvijek možemo prihvatiti jedini pravi temelj okupljanja, a to je jedno Tijelo Kristovo, te se u jednostavnosti okupljati na tom temelju, ne smatrajući pritom da smo jedino mi Tijelo Kristovo. Ako iskreno prihvaćamo taj temelj kao jedini temelj okupljanja onda se ne nalazimo na sektaškom tlu. Čeznimo samo za tim i za ničim drugim!

2. Imamo li sektaški stav prema drugim kršćanima?

Nažalost je moguće držati učenje Pisma i tvrditi da se okupljamo s drugim kršćanima na temelju jednog Tijela Kristovog, a istodobno imati sektaški stav prema drugim kršćanima. To što držimo nauk o jednom Tijelu Kristovom, ne oslobađa nas obveze ljubavi i brige prema vjernicima koji možda nemaju isti takav stav. Trebali bismo ih zapravo ljubiti istom ljubavlju kao i one koji su nam najbliži. Drugim riječima, uvijek je ispravan jedino nesektaški stav. Efežanima 3,17-19 jasno nam govori o tome: „da Krist po vjeri prebiva u srcima vašim. U ljubavi budite ukorijenjeni i utemeljeni da možete shvatiti zajedno sa svima svetima što je širina i duljina i dubina i visina, te spoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom.“ Ovo je stav ljubavi koji obuhvaća sve svete, na svakom mjestu. Naravno, ta se ljubav ne može uvijek očitovati kroz prihvaćanje svih putova kojima idu drugi kršćani, no ta je ljubav iskrena i čezne za čistim blagoslovom za svakoga. To je nesebičan i nesektaški stav.
Nažalost, u Luki 9,49 vidimo nešto sasvim suprotno. Ivan veli Gospodinu: „Učitelju, vidjeli smo jednoga kako istjeruje zloduhe u tvoje ime i zabranili mu, jer ne ide s nama.“ Ovo je svakako sebičan i sektaški stav kojeg Gospodin mora ispraviti blago odgovarajući: „Ne branite mu, jer onaj tko nije protiv nas na našoj je strani.“ Zar nismo zahvalni da se djelo Gospodnje čini, bez obzira na to tko ga čini? Moramo bdjeti da nas ne bi obuzelo shvaćanje da jedino naša skupina uživa Gospodinovo odobravanje. Svakako, ispravno je ostati u nesektaškom nauku i nesektaškom položaju u koji nas je Gospodin postavio. No pogrešno je ako si u tom položaju dopustimo sektaški stav prema drugim kršćanima. S druge pak strane, možemo biti zahvalni kad vidimo kršćane koji očituju nesektaški stav prema drugima, iako se možda nalaze u sektaškom položaju. U takvim je slučajevima njihov stav bolji negoli njihov položaj.

3. Sektaško djelovanje prema drugima

Može biti da zauzimamo položaj u skladu s Pismom i da naš odnos prema drugim kršćanima izgleda nesektaški, a da je naše djelovanje ipak sektaško. Zapravo je lako moguće sasvim iskreno zauzimati nesektaški položaj i imati iskreno nesektaški duh, pa ipak imati poteškoća kada treba nesektaški djelovati. To je naročito tako zbog zbrke u kršćanstvu koju su proizvele brojne podjele. To, naime, nije više samo osobna stvar nego nešto što pogađa skupštine Božjih svetih.
U Efežanima 4 možemo vidjeti što je to nesektaško djelovanje. Naše življenje treba biti dostojno našeg poziva (stih 1). Moramo marljivo nastojati održati jedinstvo Duha u svezi mira. Svakom pojedinom vjerniku dana je milost prema mjeri Kristovog dara(stih 7). Spomenuti su samo posebni darovi javnih službi – apostoli, evanđelisti, pastiri i učitelji – kojima je svrha da se svi sveti osposobe za djelo služenja, da zajedničkim radom izgrađuju Božju Crkvu, dok (eventualno!) svi ne prispiju do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove (stih 13).
Stoga svaki vjernik treba biti pripravan služiti svim svetima, a ne samo onima s kojima se redovito okuplja. Nemojmo dakle biti sektaši u svom djelovanju, nego nastojimo svim mogućim načinima biti na blagoslov čitavom tijelu Kristovom. Neka svaki sluga koji propovijeda Božju riječ nastoji govoriti ono što se odnosi na čitavu Božju Crkvu, a ne samo na određenu skupinu, jer bi to bilo sektaški.

Okupljanja crkve

Danas skupštine Božjih svetih imaju povećane teškoće da izbjegnu sektaštvo. Možemo li, primjerice, prihvatiti u zajedništvo lomljenja kruha (Gospodnje večere) nekog tko se smatra kršćaninom, bez obzira na njegov nauk i na njegovo moralno stanje? Svaki iskreni vjernik smjesta će odgovoriti da moramo odbiti onoga čiji je nauk u temelju pogrešan ili čiji je život moralno zao. Zasigurno nije sektaški odbiti ga, nego je to poslušnost Pismu (2.Ivanova 9-11; 1.Kor 5,11).
Neki kršćanin može biti u zajedništvu s onima koji imaju pogrešan nauk ili su moralno zli. Može li ga u takvim uvjetima ijedna istinska Božja Crkva primiti u zajedništvo lomljenja kruha? Neki će reći da bi bilo sektaški ne primiti ga. No Pismo kaže: „I nemajte udjela u besplodnim djelima tame, nego ih radije razotkrivajte“ (Ef 5,11). „Stoga iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti“ (2.Kor 6,17). Kad smo poslušni Pismu, to zasigurno nije sektaški.
Postoje i drugi slučajevi, koji su manje ozbiljne naravi. Neki se lakše rješavaju, dok drugi stvaraju više poteškoća. To znači da vjernik mora boraviti u Gospodinovoj prisutnosti tražeći mudrost za svaki pojedini slučaj kako bi na temelju vjere i ljubavi mogao djelovati za Njega. Možda ćemo ponekad biti optuženi za sektaštvo, iako smo u stvari pokrenuti Božjom ljubavlju i čeznemo jedino za blagoslovom neke osobe. S druge pak strane možemo misliti da smo vjerni Gospodinu, a zapravo smo oštri i sektaši. Kao i u svakom drugom vidu kršćanskog života, i u ovome trebamo milost Božju da nas sačuva i vodi.
Najgore od svega ovoga je sektaški nauk (položaj), jer on je temelj sektaškog stava i sektaškog djelovanja. No ako zauzimamo nesektaški položaj, budimo marljiviji u provođenju nesektaškog stava i nesektaškog djelovanja.

L. M. Grant

Preuzeto sa: www.biblecentre.org

subota, 11.04.2009.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

utorak, 24.03.2009.

"Koliba"

„Isuse?“
„Reci, Mackenzie.“
„Jedna me stvar čudi kod tebe.“
Zbilja? Koja?“
„Mislim da sam očekivao da ćeš biti...“ pazi kako ćeš se izraziti, Mack: „Ovaj...da ćeš imati markantniji ljudski lik.“
Isus se nasmijao. „Markantniji ljudski lik? Hoćeš reći zgodan.“ Sada se počeo smijati.
„Pa, pokušavao sam zaobići taj izraz, ali da. Nekako sam te zamišljao, mislim, atletske građe i nevjerojatno privlačnog.“
„Imam krivi nos, zar ne?“
Mack nije znao što da kaže.
Isus se nasmijao. „Ja sam Židov, znaš. Djed s majčine strane imao je veliki nos; zapravo, većina muškaraca s majčine strane imali su velike noseve.“
„Samo sam mislio da ćeš biti zgodniji.“
„Po čijim mjerilima? Uostalom, kada me jednom doista upoznaš, to ti uopće neće biti važno.“

Iz knjige Koliba od Williama P. Younga

subota, 17.01.2009.

Božja ljubav

“Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe.” Pj 8, 6-7

Upravo su prošli Božićni blagdani koji se smatraju vremenom ljubavi, pažnje i darivanja. U Božićno vrijeme većina ljudi želi pokazati svoju ljubav, velikodušnost i pažnju prema bližnjima više nego u drugo doba godine, te rado darujemo jedni druge. Gdje takvo nagnuće ima polazište? Ono ima polazište u Božjoj ljubavi prema nama. Bog nas toliko ljubi da nam je dao savršen dar, dao je svog Jedinorođenog Sina da se utjelovi, odnosno da se rodi od djevice Marije i živi među ljudima. Jedinorođeni Božji Sin prinio je na križu žrtvu vlastitog života da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje već da ima život vječni. Upravimo svoj pogled u Krista koji je svojim rođenjem među nama grešnicima, raspećem, smrću na križu i uskrsnućem u punini objavio Božju ljubav.

Kakva je to Božja ljubav?

Uvodni stihovi nam pokazuju da Božja ljubav (i ljubav inače) nikada nije nešto „hladno“, ljubav nekog udaljenog Boga koji je totalno drugi i drugačiji i koji nam samo želi dobro s visine, i ne čezne za bliskošću i uzvraćanjem. Ljubav ne znači samo drugome željeti dobro, već znači silnu privrženost onome koga volimo, snažan i strastveni angažman. Tu ljubav nam je Sin Božji najbolje pokazao tako što nije ostao na svojim visinama već je došao među nas u ovaj grešni svijet ispunjen patnjom, te je i sam patio i umro za nas. Naš Bog ne ljubi „mlako“!
On svoju ljubav prema izabranom narodu često kvalificira čak i kao ljubomoru. Božanski ljubomor je snaga koja Boga snažno pokreče u djelovanju prema svome narodu.

"Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, Sačuvani s gore Siona. Sve će to učinit' ljubomora Jahvina!" 2. Kr 19, 31 (usp. Iz 37, 32)

"Ovako govori Jahve nad Vojskama: 'Ljubavlju ljubomornom za Sion izgaram i gnjevom velikim plamtim za nj! Vraćam se u Sion, prebivati hoću sred Jeruzalema." Zah 8, 2

"Ili mislite da Pismo uzalud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama?" Jk 4, 5


Apostol Pavao se usuđuje reći:

"Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu." 2. Kor 11, 2

Dakle, Božja riječ opisuje odnos Krista prema Crkvi i kao odnos zaručnika s ljubljenom zaručnicom. Ona taj odnos uspoređuje s radošću i privrženošću zaljubljenog para. U ostalom, i cijela Pjesma nad pjesmama jest i slika čežnje i odnosa Krista i Crkve.
Tako, među ostalim, prorok Hošea kaže:

"Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu." Hoš 19, 21-22

A u Otkrivenju stoji:

"Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!" Otk 19, 7

Agape i Eros

Kada je ljubav u pitanju, često se spominju njezina dva osnovna oblika, to su agape i eros. Izraz agape, koji se često javlja u Novome Zavjetu, označava požrtvovnu ljubav onoga koji isključivo traži dobro drugoga. Riječ eros, međutim, označava ljubav onoga koji želi posjedovati ono što mu nedostaje i teži sjedinjenju s ljubljenom osobom. U filozofiji se često eros doživljava kao neki niži oblik ljubavi, a neki agape i eros čak smatraju i međusobno suprotstavljenima.
Za razliku od izraza agape, izraz eros se uopće ne spominje o Novom Zavjetu. Smatram da za to postoji dobar razlog, a taj je da u judeokršćanskom poimanju ljubavi osobine agape i erosa uopće nisu suprotstavljene već se međusobno nadopunjuju i isprepliću. Tako vjerujem da i taj izraz agape, u Novom Zavjetu (kao i drugi izrazi) dobiva jednu novu dimenziju, jedno drugačije značenje nego u grčkoj filozofiji. Za kršćanina ljubav se ne dijeli, već ako je istinita (ako zaista ljubimo), ljubav je jednostavno ljubav, u slobodnom sebedarju, ali i radosti primanja i čežnji za sjedinjenjem. Dakle, u toj Božanskoj agape pravoj i savršenoj ljubavi, uvijek ima i nekog Božanskog erosa; nesebičnog davanja-sebedarja ali i želje za uzvraćanjem i sjedinjenjem s voljenim bićem.
Ljubav kojom nas Bog obasipa zasigurno je agape. Naime, možemo li dati Bogu neko dobro koje On već ne posjeduje? Sve ono što ljudsko stvorenje jest i ima Božji je dar: stvorenje dakle treba Boga u svemu. A Bog nas zaista ni u čemu ne treba. Stvorenje može samo uzvratiti Bogu s onim što mu je On prethodno već dao. Božji je slobodni izbor nesebična i predana ljubav prema svome izabranom narodu, i cijelom svom stvorenju. Stoga, Božja je ljubav također i eros. Eros je prisutan u samome Božjem srcu: Svevišnji želi i traži "da" svojih stvorenja kao što zaručnik želi i traži od svoje izabranice njezin "da".

subota, 03.01.2009.

Neuspjeh anabaptizma i njegovi uzroci

Pored nekih pozitivnih doprinosa, te iskrene i predane vjere mnogih pojedinaca iz anabaptističkog pokreta 16. stoljeća, pouke o zabludama i neuspjehu tog pokreta korisne su i za nas danas, jer povijest se često ponavlja, a današnjica ne donosi ništa novo. I danas isto tako postoje zajednice i pojedinci koji, distancirajući od pouka iz povijesti Crkve, dovode u krajnost pojedine dijelove Svetog pisma te svoju kršćansku vjeru doživljavaju kao potrebu da budu, sami po sebi, bolji od drugih. Ponašaju se isključivo i ekskluzivno. Umjesto jednostavnog pouzdanja u Krista, polaze od negativnog poticaja u vjeri kroz stalni strah od grijeha i neprekidnu potrebu za pokorom. Zbog toga šire deprimiranost umjesto mira i radosti, izoliraju se od društva ili čak angažmana u njemu i ne poznaju privatni život pojedinca i obitelji.

Mada se može smatrati da su „zanesenjaci“, anabaptisti i spirutialisti bili pripadnici odvojenih pokreta ipak je postojala određena međusobna isprepletenost i povezanost.
Od zanesenjaka anabaptiste dijeli vjerovanje da je Kraljevstvo Božje moguće ostvariti samu u užim krugovima i njihov pacifizam, a od spiritualista po stvaranju vidljivih zajednica preporođenih koji se prepoznaju po vidljivom znaku krštenja, Gospodnjoj večeri, provođenju stege i pokorničkom životu. Anabaptisti su međusobno odvojen pokret čiji su počeci u Zwinglijevom okružju, no koji je dolazio u dodir sa zanesenjacima iz srednje Njemačke. Također, pripadnici anabaptističkog pokreta su povremeno skretali u revolucionarne ideje zanesenjaka, ili individualističko neoplatonističko poimanje spiritualista.
U osnovi, anabaptizam je imao mnogo zajedničkih crta s prvobitnom reformacijom jer Crkvu vidi kao zajednicu iskupljenih, proklamira Sveto pismo kao jedini autoritet u vjeri i propovijeda svećenstvo svih vjernika. No ipak, anabaptizam od reformacije u bitnome dijeli različito gledanje na čovjeka, društvo, državu i sakramente. U vezi s doktrinom anabaptističkog pokreta pozvati ćemo se na Šlajthajmsku vjeroispovijest. , koja je prvi od njegovih tekstova takve vrste i potječe još iz 1527. godine.
Temelj anapaptizma je korjenita razlika između izabranih i osuđenih, „dobrih“ i „loših“, „čistih“ i „nečistih“. Njihova shvaćanja se ponekad uspoređuju s dualizmom i manihejstvom, čime taj pokret podsjeća na albigenze i njihove „čiste“ (katare). Anabaptistička shvaćanja zapravo ne donose ništa novo osim apsolutnosti jezika. U Šlajthamskoj vjeroispovijesti stoji: „Sva stvorenja čine samo dvije klase: dobri i loši; oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju; tama i svjetlost; svijet i oni koji su se povukli iz svijeta; božji hram i idoli; Krist i Belijar, pri čemu ni jedan nema veze s onim drugim.“
To je bilo prilično različito od Lutherovog shvaćanja i iskustva koje je on sažeo u aksiomu: Justus simul ac peccator (Istovremeno pravedan i grešan). Anabaptisti su također vrlo rezervirani prema mogućnosti da bi sveci i pravednici trebali ostati u dodiru s grešnicima kako bi mogli pozitivno djelovati na njih. Dok je Krist molio „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego da ih sačuvaš od Zloga“, anabaptisti tvrde da će doći do „odvajanja od zla i izopačenosti koju je Sotona usadio u svijet“, to jest od „svega onog što je papističko ili ne, od službi, crkvenih ceremonija, sastanaka, krčmi, građanskih poslova, zatočenja i drugih sličnih stvari“, a isto tako i od „mača, oružja i svih njihovih primjena, bilo radi prijatelja, bilo radi neprijatelja“.
Anabaptisti su uveli segregaciju u crkvenoj domeni. U tome leži i razlog odbacivanja krštavanja djece, da bi time krštenje postalo ne više znak ulaska u savez koji Bog želi, već ceremonija posvećenja vjernika koje je njihovo duhovno iskustvo učinilo dostojnima da postanu članovima zajednice. Ponovno krštavanje odraslih je zaprepastilo i sablaznilo stanovništvo, kako katoličko tako i protestantsko, te su pristalice tog pokreta počeli nazivati anabaptisti. No ovaj posebni obred je samo logično proizlazio iz njihovih temeljnih učenja i pogleda na kršćanstvo. Zajednice koje su sačinjavali samo „čisti“ trebalo je stalno i još brižljivije pročišćavati. Nasuprot Lutheru koji nije osjećao pretjeranu potrebu za crkvenom stegom ( odnosno njezinim specifičnim sredstvom-isključenjem), anabaptisti, kao i svi kasniji slični pokreti, od nje su učinili glavni element svojih crkvenih ustroja i sustava. Ovdje Šlajthamska vjeroispovijest podsjeća na postupak na koji je ukazao Krist (Mt 18); dva tajna ukora, a zatim javni.
Uvod u Šlajthamsku vjeroispovijest „građanske stvari“ je ubrajao u đavolske tvorevine, očitovanje zla od kojega se vjernik mora uzdržavati i time bacao prokletstvo na svjetovno društvo, politiku i državu. Nasuprot tome, Luther je svjetovno društvo i državu smatrao izdancima božanskog prava, kao da pripadaju Božjem „prirodnom kraljevstvu“.
Nerealni elementi i krajnosti u učenju, odbacivanje iskustava koja proizlaze iz tradicije i povijesti Crkve, nedostatak jedinstva, povezanosti i čvrstih teoloških- organizacijskih osnova, utjecaji zanesenjaštva i spiritualizma, te stalni pritisci i progoni, su neki od razloga koji su doveli su do najradikalnijih, upravo avanturističkih oblika anabaptizma, koji su nanijeli nesagledivu štetu tom pokretu općenito. Najtragičniji izraz i kulminacija tog avanturizma zbila se u događajima u Munsteru 1533-1536. Munstersko kraljevstvo bilo je odbojna „mješavina pobožnosti, želje za užicima i krvoločnosti“ (Ranke). Nastojeći da Božje kraljevstvo učine doslovno vidljivim, te da preuzmu vlast u društvu, akteri događaja u Munsteru više sliče na zanesenjake nego na anabaptiste, koje je obilježavalo nenasilje i izdvajanje iz društva. Događaji u Munsteru su predstavljali naličje početnih ideja anabaptizma.
U svim ljudskim pokušajima ostvarenja velikih ljudskih zamisli i koncepata, te savršeno „čistog“ i pravednog društva/zajednice, na ovaj ili onaj način, Lutherov aksiom Justus simul ac peccator se potvrdi kao istina i realnost. Dakle, krajnosti anabaptističkih shvaćanja određenih dijelova Svetog pisma, osim što su same po sebi bile nerealne i s mnogo manjkavosti, k tome su izazvale zaprepaštenje društva i progone. Takve okolnosti dovele su i do tragičnih radikalizama poput Munsterskog kraljevstva, što je još više pridonijelo lošem glasu, daljnjim progonima i neuspjehu anabaptizma. Taj loš glas je dijelom popravilo djelo Menna Simonsa i braće Philips. Po svome ozbiljnom i jednostavnom načinu života i smislu za zajednicu Menoniti su mnogo doprinosili gospodarskom razvoju krajeva u kojima su se nastanjivali. No to je samo dovelo do toga da su sve više napuštali prvotno načelo izdvojenosti u korist živog sudjelovanja u društvenom i kulturnom životu. Anabaptisti su također imali pozitivan doprinos u borbi za vjerske slobode, te odvajanje Crkve i države.


Bibliografija:
Hubert Jedin Velika povijest Crkve V.
146-155.str
Emil Ž. Leonar Opšta istorija protestantizma
94-102.

petak, 19.12.2008.

Želim Vam blagoslovljen Božić i sve najbolje u novoj 2009. godini

ponedjeljak, 01.12.2008.

Služba Riječi Božje 2. dio

Propovijedanje Riječi Božje


„I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.“ (Dj 4, 31)

“…a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." (Dj 6, 4)

„propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2. Tim 4, 2)



Najvažniji dio službe pastora jest naviještanje Božje Riječi, a to znači poučavati, opominjati, poticati i prekoravati, i javno i privatno. Reformatori su pridavali veliku važnost propovijedanju, a razlog nije bio obrazovni ili sociološki, već teološki. Propovijedanje za njih nije bilo neko propagandno sredstvo, niti su ga smatrali najučinkovitijim načinom obrazovanja zajednice. Pravi razlog važnosti koju su reformatori pridavali propovijedanju se nalazi u biblijskom konceptu Božje Riječi.
Izraz Riječ Božja vrlo lako postane frazom ili sloganom vrlo slabog i nesigurnog značenja, no za reformatore je on imao ogromno, svježe, živo i snažno značenje. Riječ Božja znači Riječ koju sam Bog izgovara. Riječ Božja je ta koja je stvorila svemir. Bog je progovorio i pozvao u postojanje ono čega nije bilo. Svojom Riječju Bog je susreo čovjeka. Riječ Božja jest sinonim za Sina Božjega koji se utjelovio, postao čovjekom, te živio među ljudima kao živa i savršena objava Božje vječne volje čovjeku. Riječ Božja je bila i kreativni govor Riječi koja je tijelom postala. Njegove Riječi su vratile Lazara od mrtvih ponovno u život, njegove Riječi daju život svijetu, njegove Riječi čiste i njegove Riječi će suditi ljudima u posljednji dan.
No čitajući Djela apostolska i poslanice reformatori su uvidjeli da se i propovijedanje apostole i evangelizatora također nazivalo riječju Božjom ili negdje riječju Gospodnjom. Stoga, reformatori su zaključili da sve te izraze- evanđelje, propovijedanje ili riječ Božja valja smatrati sinonimima. No zbog čega je riječ apostola i evangelizatora bila riječ Božja? Njihova riječ je bila riječ Božja utoliko koliko je bila vjerno tumačenje bivstva i djelovanja Riječi Božje-Isusa Krista, i s druge strane, ona je kao takva bila nastavkom djelovanja Riječi Božje-Isusa Krista, i to tako daje on sam Božja Riječ- Isus Krist, kroz njih nastavio djelovati. Sva silina i moć nije počivala u apostolima, već u samoj Riječi Božjoj. Stoga, nije samo apostolsko naviještanje evanđelja bilo Riječju Božjom, već je evanđelje Riječ Božja kod svakoga tko ga vjerno naviješta. Neophodan uvjet za to uvijek je taj da propovjednici ne “izlažu vlastite snove i maštarije, već da vjerno prenose ono što su i sami primili“.
U Svetome pismu, kao i u propovijedanju koje vjerno tumači Sveto pismo govori sam Bog, objavljujući svoje postojanje, svoju svrhu, svoju volju, iznosi naum otkupljenja čovjeka kao svog stvorenja, kao grešnika potrebitog otkupljenja. Zapravo, Bog ne govori čovjeku (nadahnuto i normativno) osim po svetopisamskom naviještaju. Iz tog razloga reformatori su propovijedanje smatrali najvažnijim dijelom pastorske službe.
Propovjednik nije Bog, on je poslanik, poslan od Boga. Propovjednik sam po sebi nije ništa. Sav njegov autoritet nalazi se u njegovoj poslaničkoj službi, to jest, da ga je Bog poslao propovijedati, i da propovijeda samo ono što mu je Bog u Svetome pismu zapovjedio propovijedati. Međutim, kada su ta dva uvjeta ispunjena onda je evanđelje koje on propovijeda zaista Riječ Božja, i ono kao takvo zahtijeva potpunu poslušnost od strane njega samoga i zajednice vjernika u cjelini.


Bibliografija: Thomas H. L. Parker " Jean Calvin" 133, 134. str

ponedjeljak, 03.11.2008.

Služba Riječi Božje 1. dio

Moć i vlast Crkve


Prorok koji je usnio san neka samo pripovijeda svoj san, a u koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju!" "Što je zajedničko slami i žitu? - riječ je Jahvina. (Jr 23, 28)

Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad Vojskama. (Mal 2, 7)

Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt 28, 19-20)

„Kako to? Zar nema nikakve crkvene moći? Mnogi neuki ljudi, koje pre svega želimo da poučimo, iznenađeni su ovom primedbom. Odgovaramo da zaista priznajemo moć crkve, ali onakvu kakvu spominje apostol Pavle, koja joj je data da uči, a ne da uništava. A oni koji je i te kako koriste, ne smatraju se ničim višim od „sluge Hristove i pristavi tajna Božijeh“. Lako se može definisati nazivom služba Božjoj reči... ; sve dostojanstvo i vlast, koje je Sveto pismo pripisalo kako prorocima i sveštenicima starog Zakona, tako i apostolima i njihovim naslednicima, nije dato njima lično, već službi koja im je namenjena, ili jasnije Božjoj reči, na čije su širenje pozvani...Bog je hteo da se Mojsije, koji je bio prvi prorok sluša. A što je on zapovedao ili čak samo najavljivao, osim onoga što mu je Gospod rekao? Drugo nije mogao....Nijedan od proroka nije usta otvorio, a da nije prethodno dobio reč od Boga...Šta bi moglo izaći iz njihovih zagađenih i nezrelih usta sem glupih ili prljavih stvari da su govorili svojim rečima? Ali kad su usta postala sredstvo Svetog Duha bila su čista i sveta...U stvari, imamo lep opis kod Jezekija koji nam pokazuje kakva je sve služba proroka: „sine čovečji, (kaže Gospod) postavih te stražarem domu Izrailjevu, da slušaš riječi iz mojih usta i opominješ ih od mene“. Kad mu naš Gospodin naređuje da sluša reči iz njegovih usta, ne zabranjuje li mu da sam nešto izmišlja?
Pređimo sad na apostole koji uživaju čast više lepih naziva. „Vi ste so zemlji; vi ste vidjelo svijetu“ „ko vas sluša, mene sluša..;“što god svežete na zemlji, biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu“. Ali po njihovom nazivu koliko im je dozvoljeno u službi; oni treba da budu „apostoli“, koji ne brbljaju što im padne na pamet, već verno prenose poruku onoga koji ih je poslao. Hrist im je govorio: „kao što Otac posla mene i ja šaljem vas“...
Pošto je Isus Hrist večiti i jedini savetnik Oca, i uvek je bio u krilu Oca, pošto je od Oca dobio naredbu, imao je sva blaga znanja i premudrosti u sebi. Iz tog izvora crpili su svi proroci ono što su ikad učili od nebeskog učenja...Ili, ako je kome milije, drugim rečima rečeno: Bog se nikada nije javio ljudima do preko Sina, to jest samom svojom premudrošću, Svetlošću i Istinom....A kada se najzad javila u telu, objavila nam je puninu ustima sve što o Bogu može ljudski duh razumeti i sve što o njemu treba misliti. Apostol svakako nije podrazumevao neku prostačku stvar kad je rekao: „Bog koji je negda mnogo puta i različnijem načinom govorio ocevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko sina“ (Heb 1). Kako on kaže, od sad Bog neće više govoriti kao ranije preko jednih i drugih i neće dodavati proročanstvo na proročanstvo ni otkrovenje na otkrovenje, već je ispunio sve savršenstvo učenja u svom sinu, pa treba da znamo da je to poslednje i večno svedočanstvo koje ćemo od njega dobiti.
To je razlog što sve ovo vreme Novog zaveta od kako se Isus Hrist pojavio s propovedanjem svog Jevanđelja i sve do Strašnog suda naznačeno nam je (kao što smo već spomenuli) da je „pošljednje vreme...pošljednji čas“ i da zadovoljni savršenstvom učenja Isusa Hrista naučimo kako ne treba da pravimo neko novo, niti prihvatimo neko koje su ljudi smislili. I zato Otac, ne bez razloga, šaljući nam svog Sina kao posebnu povlasaticu proizveo ga je u Mudraca i Učitelja naređujući da slušamo njega, a ne ijednog od ljudi.. Preporučio nam je njegovo učenje u malo reči kad je rekao: „...njega poslušajte“. Ali u to malo reči ima više snage i značaja no što izgleda, pošto vredi kao da nam je oduzeo i opozvao učenje svih ljudi i zaustavio nas na svom jedinom sinu, naredio nam da od njega preuzmemo sve učenje o spasu, samo od njega zavisimo, da budemo ukorenjeni samu u njemu, ukratko (kao što reč kaže): samo njega da slušamo... Treba, kažem opet, samo Hrist jedini da govori, a svi da ćute i samo Hrist da se sluša, a svima ostalima da se okrenu leđa. Njegovo je da govori, kao onaj u koga je moć.“
("Nauk hrišćanske vere"- "Institution")



Za reformatore snaga i vlast Crkve, ako se ispravno shvaća, leži u službi Božje riječi. To praktično znači da ta snaga i vlast ne leži u samim pastorima, već u njihovoj službi. Zapravo, ona ne leži ni u samoj službi, već u Riječi koju služe. Njihova moć da zapovijedaju, te njihova jedina ovlast da poučavaju se nalazi u Riječi, odnosno u tome što oni djeluju u Kristovo ime.
Jean Calvin taj autoritet službe Riječi ne temelji (samo) na nadahnuću Svetog pisma, to jest na argumentu da je Sveto pismo, budući da Bog kroz njega govori, prava Božja riječ koja ima vrhovni autoritet. Glavni Calvinov argument je zapravo kristološki. Krist je savršena mudrost i objava Božja, on je proniknuo sve Očeve tajne. Krist je izvor iz kojeg su starozavjetni pisci crpili sve svoje znanje o Bogu. Kada je postao čovjekom, On sam je bio konačni i savršeni svjedok o Ocu. Stoga je Kristovo naučavanje savršeno. Nemoguće ga je nadići i kriminalno je domišljati nešto novo. „Neka Krist govori, a svi neka šute!“.
Apostoli su morali naučavati samo i točno ono što su primili od Krista. Svaki novi naraštaj mora primiti taj nauk, vjerno čuvati i predati dalje netaknut. Stoga, duhovno oružje crkve jest Riječ božja, Kristovo naučavanje. U služenju i podjeljivanju ove doktrine, jest jedina prava moć Crkve. Tako Calvin kaže: „po njoj se, s povjerenjem, upuštaju u sve, primoravaju svu snagu, slavu i dostojanstvo svijeta da se podvrgnu njezinom veličanstvu i da joj budu poslušni, vladaju nad svime od najvećeg do najnižeg, izgrađuju kuću Kristovu, obaraju Sotonino kraljevstvo, hrane ovce, istrebljuju vukove, potiču i poučavaju poučljive, kore, prekoravaju i pobijaju buntovne i tvrdoglave, otpuštaju, vežu, te konačno, bacaju munje-ali čineći sve to u Riječi Božjoj.“
Stoji istina da Bog vodi svoju Crkvu svojim Duhom koji je Duh objave, istine, mudrosti i svjetlosti. No Duh Sveti nikad ne djeluje neovisno od Riječi. Budući da je Kristov Duh on je i Duh Kristove Riječi. Tako i obećanje „upućivat će vas u svu istinu“ u nastavku govori: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (Iv 16, 14). Duh uvodi Crkvu u spoznaju Kristove volje tako što ju uvodi u spoznaju Riječi- izričite Kristove volje. Izričita Kristova volja, koja je uvijek jedno s voljom Očevom, jest jedina vlast po kojoj i pod kojom Crkva treba živjeti. Crkva jest Crkvom utoliko koliko ne navješćuje ništa drugo doli Kristove riječi. U tom slučaju treba slušati glas Crkve.



Bibliografija: Jean Calvin "Institution"-"Nauk hrišćanske vere" 537-540. str.
Thomas H. L. Parker " Jean Calvin" 88, 89. str

subota, 01.11.2008.

Povodom Dana Reformacije

Europa u vrijeme Calvinovog rođenja

Pokret tzv. Kalvinske reformacije, od kojega potječu današnje Reformirane i Prezbiterijanske crkve, svoje utemeljenje zahvaljuje pravniku, teologu i pastoru Jeanu Calvinu. Jean Calvin je bio čovjek kontradikcija, sasvim u skladu s turbulentnim vremenom u kojem je živio. Calvin je bio čovjek reda i mira rođen u svijetu sukoba. On sam bio je konzervativan po prirodi, odgoju i uvjerenju, a njegove ideje su bile među najrevolucionarnijim u Europi. Aristokratski poredak koji je cijenio i utemeljenju kojeg je posvetio život, postao je osnovom demokracije u narednim stoljećima. Calvinova teologija bila je iskonski toliko staromodna da je doživljena kao nešto potpuno novo. Volio je sjenovite puteljke i povučene šumarke, a bio je prisiljen na izuzetno tešku službu među sumnjičavim i totalnim strancima. I u konačnici, on koji je cijeloga života čeznuo za jedinstvom Crkve, i koji je bolje od bilo koga u svome vremenu razumio tu potrebu za jedinstvom, doživio je da vidi tri velike crkve u Europi i razdore koji će prerasti u prvi od velikih i okrutnih građanskih ratova. Calvin sa svojim učenjem nije stvorio taj sukob, već je on već bio pretpostavljen u političkoj, teološkoj i kulturnoj situaciji njegova doba. On, kao ni i ni jedna druga osoba koja je obnašala javnu službu, nije mogao biti izuzet iz tog sukoba. Čak i pokušaji koji su trebali razriješiti sukobe, okretali su se protiv sebe u strašnoj dvosmislenosti toga vremena.
U vremenu u kojem je Calvin rođen već je postojala izvjesna svijest o sukobu koji će kasnije narasti do tako strašne razine. No samo oni najviše oštroumni, dalekovidni i intuitivni su te sukobe i promjene prepoznali kao nešto što će radikalno izmijeniti svijet u kojem su živjeli. Običnim ljudima su svakodnevnica i tijek života ostajali isti, kao što su bili i daleko u prošlost. U 15. i 16. stoljeću nije bilo takvog brzog tehnološkog razvoja, a kojeg bi posljedica bila bitna promjena načina života, kao što se to, sve brže, počelo događati u narednim stoljećima. U ranom 16. stoljeću dogodile su se promjene u stilu arhitekture vezane za prestanak potrebe za fortifikacijom i rast gradova, upotreba baruta promijenila je i revolucionalizirala ratovanje, tiskarski stroj je otvorio put znanju, a ljudski obzor se drastično promijenio pomorskim istraživanjima. No obični radni ljudi su i dalje živjeli na isti način kao i njihovi preci, a sve ove promjene su ih samo izdaleka dodirivale. Čak je u mnogo čemu život u 1500-tima bio manje nestabilan nego u 1400-tima. Mali broj ljudi bio svjestan napetosti u društvu i teško je bilo zamisliti promjene do kojih će uskoro doći u strukturi Crkve, države i cijelog društva.
Nitko nije mogao zamisliti, no mnogi su se bojali nejasne prijetnje svome načinu života. Zanimljivo je da su najveći pesimisti i mračnjaci zapravo bili u pravu u svojoj procjeni situacije u tadašnjem svijetu. Humanisti su tada vjerovali da mogu postići sintezu između kršćanstva i klasičnih kultura Grčke i Rima, a da pri tome ne uznemire stabilnost društvenog poretka. No te njihove aktivnosti su ubrzale sekularizaciju Europe. Izučavanje grčkog jezika, osim što je bilo nužno za izučavanje klasika, otvorilo je vrata proučavanju Novog zavjeta i grčkih Otaca. No pesimisti i mračnjaci su bili u pravu, izučavanje grčkog je značilo početak kraja latinske Crkve. Reformisti također nisu željeli raskol kada su predlagali poboljšanja u crkvenoj organizaciji. No pesimisti i mračnjaci su i u tome vidjeli ostvarenje svojih predviđanja. No u vrijeme Calvinovog rođenja 1509. godine, sve to se još nije bilo iskristaliziralo. Bilo je zahtjeva za reformama, no reforme koje su bile odobrene nisu bile dovoljne, a nedostajalo je i svijesti o hitnosti sazivanja ozbiljnog koncila. To sve je bila posljednja šansa Rimske crkve prije nego što je Luther kročio na povijesnu scenu. Luther je posjedovao nevjerojatnu sposobnost razumijevanja unutarnjeg teološkog značenja praktičnih pitanja, smjelost i tvrdoglavost u postavljanju i obrani svojih uvjerenja, te izvrsnost i snagu kao pisca. Njegova teologija je zapravo bila augustinijanska, a jedan oblik augustinijanizma je bio i sastavni dio službenog vjerovanja zapadne crkve. Nije bilo teško predvidjeti kako će Europa prihvatiti Luthera. Ubrzo je privukao velik broj učenika i mnogi su stali na njegovu stranu. Kršćanski humanisti su ga brzo prihvatili kao suputnika, a on je iskoristio sva raspoloživa tekstualna i lingvistička oruđa za bolje razumijevanje Pisma i Otaca. Stara poslovica „Erazmo je snio jaje a Luther ga izlegao“ dobro izražava stvarnu povezanost reformacije i kršćanske renesanse. No i službena reakcija Rimske crkve u vezi Luthera bila je za očekivati.
U kasnu jesen (31. listopada) 1517. godine Luther otvoreno napada prodaju indulgencija na temelju teoloških i pastoralnih argumenata, te poziva papu da se distancira od zloporaba i uvede promijene. Papa prvo pokušava riješiti to pitanje organiziranjem razgovora između Luthera i nekih lojalnih teologa. Razgovori, daleko od toga da postignu prvobitnu svrhu, poslužili samo za pojašnjenje Lutherovih stavova o autoritetima. Lutherovo razumijevanje autoriteta pomaklo se od autoriteta pape ka autoritetu koncila, te konačno do vrhovnog autoriteta Svetog pisma. Veličina i posljedice ovog pomaka autoriteta su bile nesagledive. To je značilo da Crkva nije svoj vlastiti tužitelj i sudac već je suočena s objektivnom tužbom i sudom Boga Svetog pisma. Teoretski, to je bilo uvijek učenje Crkve, no u Lutherovom razmišljanju to je sada postalo praktično i trenutačno. No, u tadašnjim okolnostima, neizbježna posljedica bila Papina ekskomunikacija Luthera.
No posljedice ekskomunikacije mogu voditi u dva smjera: ili se osoba pokaje i vrati u Crkvu, ili može nastaviti živjeti i djelovati izvan Crkve. Do tada, ovo drugo je obično bilo osujećeno djelovanjem sekularnih vlasti, to jest, svako tko je nastavio tako djelovati bio je uklonjen iz društva utamničenjem ili usmrćivanjem. No politička situacija i čimbenici u tadašnjem društvu rezultirali su time da je u ovom slučaju takva represija izostala, već mu čak osigurana sloboda govora i djelovanja do kraja života. Većina njegovih učenika i sljedbenika bila ga je spremna slijediti i u njegovu izopćenju, te su nastale slabo povezane zajednice bogobojaznih kršćana od koji će se kasnije formirati protestantske crkve.
U Švicarskoj se razvio pokret, koji je bio možda neovisan, a možda nadahnut Lutherovim učenjem, no vrlo sličan u svojim ciljevima. Taj pokret, predvođen od strane Huldreicha Zwinglija, uspio je uspostaviti vjersku kontrolu nad nekoliko većih gradova, a posebno nad Zurichom, Baselom i Bernom. Zatim se proširio u dijelove Južne Njemačke, Rajnsku oblast, pa i u Englesku. U Calvinovoj domovini Francuskoj, postojao je velik broj kršćanskih humanista i reformatora, već i prije stupanja Luthera na povijesnu scenu. Erazmovski pokret bio je vrlo jak u Parizu 1510-tih, a već dugo su se čuli pozivi na reformu od strane mnogih pobožnih klerika. No teološki fakultet u Parizu zauzeo je svoju tradicionalnu ulogu branitelja katoličke vjere i postavio se protiv svakog novo učenja i reforme.


Bibliografija: Thomas H. L. Parker " Jean Calvin" 12-14. str.

utorak, 21.10.2008.

Biti poučen u istinama Svetog pisma

Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama. (2. Tim 1, 13-14)

Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.(2. Tim 2, 1-2)

Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. (2. Tim 3, 14-15)


Danas smo često kao vjernici suočeni s pitanjima poput: „Postoji toliko različitih interpretacija onoga što Biblija zapravo uči. Kako da znamo koje je krivo a koje pravo?“
Često nam takva pitanja postavljaju drugi, a ako smo iskreni i ozbiljno shvaćamo Božju riječ i želimo znati što ona zaista naučava, često si ih postavljamo i sami.
Kako nam u ovakvim pitanjima mogu pomoći riječi apostola Pavla upućene njegovom učeniku Timoteju?

Temeljna načela tumačenja Svetog pisma nas uče da: Sveto pismo se tumači uz pomoć samog Svetog pisma, odnosno Sveto pismo je svoj vlastiti tumač. To znači da onaj nauk koji je jasan u jednom dijelu Pisma, mora biti jasan i u drugom. Jedan dio Pisma se ne smije suprotstavljati drugom odjeljku Pisma, a svako tumačenje se mora slagati ne samo s kontekstom pojedinog odjeljka, već i cijelog Pisma.
Mada je Sveto pismo kao Božja riječ, sasvim posebna knjiga, tumačiti ga se treba literarno, kao i svaku drugu knjigu. Nadalje, manje jasni dijelovi Pisma se trebaju tumačiti u svijetlu onih jasnijih, a implicitno se treba tumačiti u svijetlu eksplicitnog biblijskog učenja. U svemu tome se trebamo rukovoditi elementarnim zakonima logike i tumačenja.
No ako smo iskreni prema sebi, ni poznavanje svega ovoga nam neće biti dovoljno da bi bili sigurni da je naše vlastito interpretiranje Svetog pisma uvijek ispravno. Često na raspolaganju nemamo dovoljno vremena i intelektualnog kapaciteta za ovako ozbiljno i duboko proučavanje učenja Svetog pisma, a svatko nije ni jednako darovit. Osim toga, opet trebamo nekoga i da nas pouči u svemu ovome.
Mada nas kao vjernike Duh Sveti vodi u razumijevanju Svetog pisma, kršćani se često ne slažu oko onoga što Biblija zapravo naučava. To je tako iz nekoliko razloga...
Prvo, svi ljudi, pa i najveći umovi skloni su napraviti pogreške u elementarnoj logici. Drugo, svi ljudi su limitirani u svojoj percepciji i iskustvu pa smo skloni napraviti i empirijske pogreške. Nitko od nas nije u stanju savršeno obujmiti sve podatke koje nam iznosi Sveto pismo. Treći razlog zbog kojega se ne slažemo u tumačenju Svetog pisma su naše vlastite predrasude. Često jednostavno ne želimo prihvatiti i vjerovati ono što nas Pismo uči, već mu želimo nametnuti svoje vlastite stavove. Najvažniji razlog zašto se ne slažemo, mada nas Duh Svet uvodi u svaku istinu, jest naša grešnost. Nitko od nas nije potpuno predan i poslušan vodstvu Duha u tumačenju Pisma.
Naravno, naša grešnost i toliko različitih interpretacija Svetog pisma nas ne treba pokolebati u uvjerenju da je ono Božja riječ. Razlike u interpretaciji i naša subjektivnost imaju vrlo malo ili nimalo veze s tim uvjerenjem. No ustvrdivši da je Sveto pismo Božja riječ, riješili smo samo polovicu problema. Tim više, moramo ozbiljno nastojati da saznamo što nas Pismo uistinu uči. Sada smo došli do mjesta gdje nam riječi apostola Pavla mogu zaista pomoći!
Što ćemo učiniti ako se u dva liječnika međusobno ne slažu u pogledu dijagnoze i načina kako treba liječiti našu bolest ? Prvo što trebamo učiniti jest da odemo kod trećeg stručnjaka i zatražimo njegovo mišljenje. Zatim ćemo pomno provjeriti obrazovanje, iskustvo i kredibilitet svakog od liječnika i onda odlučiti kome možemo najviše vjerovati. U tome trebamo biti vrlo pažljivi jer se radi o našem zdravlju i životu. Koliko više trebamo biti pažljivi kada se radi o vječnim istinama koje nam donosi Božja riječ? Isto tako ne trebamo olako vjerovati svakoj interpretaciji Svetog pisma, već se trebamo vrlo pažljivo zapitati tko je ta osoba koja nam iznosi interpretaciju? Kakav je njezin kredibilitet i obrazovanje? Koliko je ta osoba posvetila vremena ozbiljnom, discipliniranom i studioznom studiranju Svetog pisma? Tada ćemo moći reći da znamo od koga smo sve poučeni i da ćemo ostati u onome u čemu smo poučeni, kao što je to mogao i Timotej.
Naravno da svaki čovjek ima i više nego pravo da samostalno čita i proučava Sveto pismo, no time imamo i veliku odgovornost da ga interpretiramo ispravno. Pravo da sami čitamo Sveto pismo nam ne daje i slobodu da ga interpretiramo kako želimo. Trebamo imati na umu da mada može postojati mnogo različitih primjena Svetog pisma u životu, ipak postoji samo jedno ispravno tumačenje. Ja sam osobno svjestan svojih ograničenja kada je tumačenje Pisma u pitanju i rado ću se rado konsultirati s onima koji mi mogu biti uzori zdrave riječi, koji su me podobni poučiti. Kada se konzultiramo s onime što su naučavali veliki umovi u kršćanskoj povijesti, vidjet ćemo velik stupanj slaganja među njima u mnogim važnim pitanjima, i to će nam dati dodatnu sigurnost da hodimo po istini Božje riječi.



Bibliografija:

R. C. Sproul Now, That's a Good Question
R. C. Sproul Essential truths of the Christian faith

petak, 26.09.2008.

Božja obećanja

Jedna od velikih pogrešaka u životu kršćanina jest kada tražeći sigurnost vjere odluta od Svetog pisma. Vjernik tada temelj svoje sigurnosti počne tražiti u svojim subjektivnim iskustvima, a ne u objektivnim obećanjima Evanđelja. Do tih iskustava, koja postaju kriterij njegove vjere, vjernik ne dolazi proučavanjem Riječi Božje, već induktivnim proučavanjem vlastitih doživljaja i ushićenja. Vrlo često se ta stanja ushićenja ne provjeravaju Pismom, tako da se istinski doživljaji ne mogu uvijek razlikovati od glumljenih. Štoviše, često ima i nepotrebnih generalizacija. Doživljaji pojedinca, od kojih su neki i vrlo sumnjiva karaktera, postaju normativni i nužna obilježja istinske vjere. Ishod takve prakse je da oni koji su zabrinuti za dobrobit svoje duše, svu svoju pozornost usmjeravaju na sebe umjesto na Riječ Božju i tako provode život u morbidnim introspekcijama. Onda nije niti čudno kada ova metoda ne promovira sigurnost vjere koja ispunja srce nebeskom radošću, već stvara sumnju i nesigurnost, te ostavlja jadne duše da lutaju kroz labirinte mučnih pitanja. Ovakve metode traženja sigurnosti unutar sebe, umjesto gledanja na biblijskog Krista, uzimajući iskustva drugih ljudi, naročito onih koje smatramo "stupovima vjere" kao normu, su i dalje prisutne u našim krugovima. To je vrlo razočaravajuće.
Ako želimo zadobiti sigurnost vjere, potrebno je vrlo marljivo proučavati Sveto pismo, točnije, predivna obećanja oproštenja i spasenja. Naime, jedino u Svetom pismu i u živome Isusu Kristu možemo naći objektivan temelj sigurnosti spasenja i ustrajnosti svetih do samoga kraja. Božja obećanja su temelj naše vjere, i jedino njihovom snagom mi se možemo zaista osloniti na Krista, svojeg osobnog Spasitelja. Možemo se pouzdati u ta obećanja jer su potvrđena u Kristu. "Uistinu, sva obećanja Božja imaju svoj da; i zato i mi po njemu velimo svoj Amen na slavu Boga." (2 Kor 1, 20). Stvarno uvjerenje u istinitost tih obećanja rađa povjerenje, povjerenje rađa pouzdanje, a sve zajedno predstavlja siguran temelj žive nade. Božja obećanja ne samo da su sigurna, već su i bezuvjetna, odnosno nisu uvjetovana bilo kakvim ljudskim djelima. To je vrlo važno za sigurnost spasenja. Kada Božja obećanja ne bi bila besplatna tada bi se morali oslanjati na vlastita djela, što bi sigurnost spasenja učinilo nemogućom. Calvin kaže: „Stoga ako ne želimo da naša vjera posrće i drhti moramo ju poduprijeti s obećanjima spasenja, koja nam Gospodin bezuvjetno daje, i to iz obzira spram našega jada, a ne zato što to zavređujemo.“ Vjera ne može imati čvrsto uporište ako ne počiva na Božjoj milosti. I više od toga, Božja obećanja su sveobuhvatna. Ona se brinu za naš tjelesni život i za naše duhovne potrebe, ona nude snagu slabima i radost onima koji pate, ona daju sigurnost milosti dovoljne za sadašnjost, ustrajnost do kraja i blagoslove u budućnosti.
Tek kada vjernici uzmu u obzir tko je Autor tih obećanja koja su temelj njihove nade, tada su u poziciji procijeniti i spoznati kako su ta obećanja prava, čvrsta i sigurna. Možda ćemo se ponekad zapitati: „Zar je Bog zaboravio smilovati se…?" (Ps 77, 10) No možemo biti sigurni kako Bog neće zaboraviti svoj narod (Iz 44, 21), niti će zaboraviti svoj Savez (Jr 50, 5). Bog ne može zaboraviti obećanja dana svom narodu: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću.“ (Iz 49, 15). Gotovo da je nemoguće pronaći snažniju izjavu o vjernosti Našega Gospodina od izjave u Izaiji 54, 10: „ Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, niti će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.“
Vjernici često mogu zanemariti svoj dio dužnosti u savezu s Bogom no i unatoč pokvarenosti svoje djece Bog ostaje vjeran svome Savezu. Sveto pismo nas snažno uvjerava u tu vjernost: U Psalmu 89, 29-35 stoji: „Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju
i savez svoj vjeran.
Njegovo ću potomstvo učiniti vječnim
i prijestolje mu kao dan nebeski.

Ako li mu sinovi Zakon moj ostave
i ne budu hodili po naredbama mojim,
ako li prestupe odredbe moje
i ne budu čuvali zapovijedi mojih;
šibom ću kazniti nedjelo njihovo,
udarcima ljutim krivicu njihovu,
ali mu naklonost svoju oduzeti neću
niti ću prekršiti vjernosti svoje.
Neću povrijediti Saveza svojega
i neću poreći obećanja svoga.“

(parafrazirano: Louis Berkhof, "Sigurnost vjere")

nana mouskouri - amazing grace

petak, 19.09.2008.

Tema ovog bloga

Tema ovog bloga, u jednom specifičnom smislu, nije kršćanstvo, već Evanđelje (kao što naslov i govori). Cilj ovog bloga nije čitateljima što bolje približiti svijet kršćanstva, već spoznaju Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Tako i članci, na autoru najbolji mogući način, odražavaju njegovu čežnju, borbe, previranja i promjene na putu bolje spoznaje Boga. Iz istog razloga članci i sve ostalo ne mora strogo odražavati neku zadanu formu.
Pri tome nikako ne želim reći da zagovaram neku anticrkvenost ili neprijateljstvo prema denominacijama, odnosno neki individualizam ili relativizam. Ne, povijest, kršćansko zajedništvo i učiteljstvo itekako imaju svoje mjesto, ukoliko stvarno služe spoznaji Isusa Krista i naviještanju Evanđelja, i ukoliko zaista proizlaze od Isusa Krista i njegove Riječi. Plod vjere u Isusa Krista nije individualizam i relativizam, već zajedništvo, jasnoća i stabilnost. Pokušaj negiranja denominacija u kršćanstvu jest samo druga krajnost od ekstremnog denominacionalizma. I jedni i drugi su isključivi, ekskluzivni i smatraju sebe najboljima.
Ono što zapravo želim reći jest da vjernost kršćanstvu ili nekoj crkvi nije isto što i vjernost Kristu. Naše predaje, „piramida“ težine grijeha i licemjerje nije isto što i Evanđelje. Čak i naše razumijevanje, učenja, pravila i sustav po kojem bi trebali živjeti nisu isto što i živi Bog. Često ni naše shvaćanje, tumačenje i primjena Božjih zapovjedi nisu isto što i prava Božja volja. Ni vršenje propisa iz Svetoga pisma nije isto što i istinsko pouzdanje u Isusa Krista.
Jer kad bi to sve bilo isto i jednako spoznaji Isusa Krista onda ne bi imali toliko pravaca i mišljenja u kršćanstvu koja su uvjerena da su najbliže istini. Kad bi to bilo isto i jednako onda bi to značilo da se Kraljevstvo Božje već u punini ostvarilo na zemlji. No kako do toga još nije došlo... „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav“( 1. Kor 13, 13). I „...da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve" ( 2. Kor 1, 9).

Ponekad mi se čini kako Sin Božji, da sada dođe, za mnogo toga u današnjem kršćanstvu ne bi imao boljih riječi nego što ih je imao za farizeje i pismoznance prvog stoljeća.

"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!" (Mt 23, 23-24)

Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: "Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?" A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske." (Mk, 7, 5-8)

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2012 (1)
Ožujak 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv